Ako se neko provukao do Južne Afrike onda je to svakako Francuska. Kontroverznim golom (ruka Tjerija Anrija i ofsajd “kao vrata” prilikom pobedonosnog gola nad Republikom Irskom u baražu), Francuzi će 13. put igrati na svetskom prvenstvu.
Posle vladavine evropskim i svetskim fudbalom krajem 90-ih godina, Francuzi su zapali u krizu, pa su se i na prethodno Svetsko prvenstvo u Nemačkoj plasirali kroz “iglene uši”, a kestenje iz vatre morao je da vadi Zinedin Zidan, koji je kao vatrogasac pozvan da gasi požar.
Prvi veliki uspeh na svetskim prvenstvima Francuska je ostvarila u Švedskoj 1958. godine, kada je osvojila treće mesto. „Galski petlovi“ su tada imali strašan trio - Rajmon Kopa, Žist Fonten i Rože Pjantijani. Fonten je sa 13 golova bio najbolji strelac turnira i taj rekord nikada nije oboren. U polufinalu Francuzi su naleteli na Brazilce, koji su predvođeni Peleom i Vavom, bili prejaki. U borbi za treće mesto Francuzi su pobedili Zapadnu Nemačku 6:3. Osim najboljeg strelca turnira, Francuzi su imali i najubojiti napad (23 gola), ali i najboljeg igrača turnira - Rajmon Kopa. Iste godine osvojio je i Zlatnu loptu koja se dodeljuje najboljem evropskom fudbaleru.
Kopu su zvali „Napoleon fudbala“, jer je bio nizak i zato što je bio osvajač. Kopa je bio igrač koga su krasile velika pokretljivost i britka „finta“. Kad bi se stuštio ka protivničkom golu, po terenu je pravio „sitan vez“. Mnogi su mu zamerali da se preterano zabavljao sa loptom. Kopa je bio sin poljskih emigranata, a fudbalu može da zahvali što se izvukao iz bede. Čitavo detinjstvo proveo je radeći, zajedno sa ocem, u kopovima rudnika uglja, u koje se spuštao svake noći i izlazio sledećeg dana.
Novi trenutak slave Francuzi su doživeli 1982. godine na Mundijalu u Španiji. Još jednu sjajnu generaciju Francuza predvodili su Mišel Platini, Alan Žires i Žan Tigana. Francuska je ponovo stigla do polufinala, gde je nesrećno izgubila od Nemačke posle penala. U duelu za bronzanu medalju, Poljaci su bili uspešniji od „galskih petlova“.
Žires je bio toliko sićušan na terenu da je izgledao kao da je stalno u daljini. Za Platinija je vezana jedna prilično bizarna priča. Prilikom jednog pregleda u Mecu 1872. godine, klupski lekar je zaključio da Platini boluje od srčanih tegoba i slabosti respiratornih organa. Na osnovu tog izveštaja Mec je odbio tadašnjeg poletarca Mišela Platinija, a klupski lekar nije primetio da je Platini, osim toga, imao i krute zglobove, kao i sklonost da se goji. Deset godina kasnije, baš uoči Mundijala 1982. godine, osveta „kilavka“ Mecu bila je više nego slatka: sa Sent-Etjenom razvalio je Mec 9:2.
Platini je bio sinteza svega najboljeg u francuskom fudbalu: spojio je odlike rasnog strelca, kakav je bio Žist Fonten i okretnost, spretnost i duhovitost u igri, koje je posedovao Rajmon Kopa. Vodio je igru francuske reprezentacije, ali je gotovo na svakoj utakmici postizao golove. U fudbalu je imao sve, osim titule svetskog prvaka.
Na Mundijalu u Meksiku 1986. godine Francuska je ponovo stigla do polufinala, posle dramatičnog meča sa Brazilcima, koji je odlučen penalima. Sokrates i Platini su promašili penale, a Luis Fernandes je postigao odlučujući gol za plasman među četiri najbolje ekipe. U polufinalu, Francuska je ponovo eliminisana od Nemačke. Francuzi su uspeli da osvoje treće mesto pobedivši Belgiju. To je bio i kraj sjajne generacije francuskih fudbalera i usledilo je 10 crnih godina francuskog reprezentativnog fudbala.
Francuzi se trijumfalno vraćaju na svetsku scenu na svom terenu 1998. godine. Posle Mišela Platinija, nova ikona francuskog fudbala postao je Zinedin Zidan, čijim je sjajnim igrama Francuska stigla do finala Svetskog prvenstva u kojem je deklasirala Brazil sa 3:0. Dva gola postigao je Zidan.
Interesantno je da su gotovo svi igrači koji su tada nosili dres „trikolora“ i pevali „Marseljezu“ imigranti ili deca imigranata - Anri, Desai, Vijara, Karembe, Tiram...svi su došli iz Afrike, sa Karipskih ostrva ili Nove Kaledonije. Zidanovi roditelji su Alžirci, a dan posle osvajanja titule svetskog prvaka na Trjumfalnoj kapiji osvanuo je grafit: „Zidan predsednik“.
Na Svetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji, Francuzi su doživeli debakl. U tri utakmice osvojili su samo jedan bod, a nisu postigli nijedan gol! To je uslovilo ostavku Rožea Lemera na mesto selektora, koga je nasledio Žak Santini, koji odlazi sa kormila reprezentacije posle neuspeha na Evropskom prvenstvu 2004. godine.
Posle tog takmičenja, reprezentaciju su napustili Zidan, Lilijam Tiram i Klod Makelele, a selektorsko mesto preuzeo je Rajmon Domenek. Francuzi su u kvalifikacijama za SP u Nemačkoj bili na ivici ambisa. Čelnici Saveza molili su Zidana da se vrati i pomogne reprezentaciji, a njegovim stopama krenuli su Tiram i Makjalele. Na kraju, Francuzi su uspeli da se kvalifikuju osvojivši prvo mesto u grupi sa pet pobeda i pet nerešenih meceva uz gol-razliku 14:2.
Na Mundijalu u Nemačkoj, Francuska je došla do finala I izgubila od Italije posle penala - 5:3 (tokom igre bilo je 1:1). Finalni meč ostao je u senci fizičkog sukoba Marka Materacija i Zinedina Zidana, koji je iznerviran provokacijom Italijana, glavom nasrnuo na štopera “azura”, udarivši ga u grudi. Zidan je dobio crveni karton i bio je to njegov kraj u nacionalnom timu, ali i u fudbalu.
U kvalifikacijama za Južnu Afriku, Francuzi su se mučili. Projektovano prvo mesto u grupi “otela” im je Srbija. Ipak, nekako su se dokopali baraža i uz dosta sreće i sudijskih previda bukirali su mesto u Južnoj Africi.
Francuzi, međutim, imaju izuzetno jak tim. Od poslednje linije do napada sve sami asovi. Vilijam Galas, Žeremi Tulalan, Lasan Dijara, Frank Riberi, Nikolas Anjelka, Karim Benzema, Floran Maluda, Andre-Pjer Žinjak…
Možda i najživopisnija ličnost francuskog tima je njego selektor Rajmon Domenek. Svašta je Domenek proživeo i preživeo od 2004. godine i sve vreme je opstajao. Kada su mu svi već videli leđa, on bi vaskrsao.
“Navikao sam da živom pod stresom i pritiskom, to je prirodno stanje za svakog trenera. Uvek se podsetim one priče o žabi i ključaloj vodi. Ako je samo ubacite u nju, ona će mnogo patiti, ali ako je prethodno stavite u ladnu vodu i lagano je zagrevate, trebaće vam duže da je skuvate. Biti trener je nešto slično tome. Stres je svakodnevna stvar”, rekao je Domenek.
On nije omiljen u Francuskoj, a nedavno je objavljena knjiga sa svim njegovim biserima iz prethodnih 40 godina koliko je u fudbalu.
U Francuskoj svi pamte njegovu izjavu s početka karijere "da je fudbal rat", ali i znatno svežiju: "Moja najveća greška je što nisam pronašao razlog za rat sa medijima", izrečena posle Evropskog prvenstva.
Poznate su i: "Razumem da to ne razumem", "U permanentnoj sam kontradikciji sa sobom", "bolje je pobediti nego izgubiti"...
Posle vladavine evropskim i svetskim fudbalom krajem 90-ih godina, Francuzi su zapali u krizu, pa su se i na prethodno Svetsko prvenstvo u Nemačkoj plasirali kroz “iglene uši”, a kestenje iz vatre morao je da vadi Zinedin Zidan, koji je kao vatrogasac pozvan da gasi požar.
Prvi veliki uspeh na svetskim prvenstvima Francuska je ostvarila u Švedskoj 1958. godine, kada je osvojila treće mesto. „Galski petlovi“ su tada imali strašan trio - Rajmon Kopa, Žist Fonten i Rože Pjantijani. Fonten je sa 13 golova bio najbolji strelac turnira i taj rekord nikada nije oboren. U polufinalu Francuzi su naleteli na Brazilce, koji su predvođeni Peleom i Vavom, bili prejaki. U borbi za treće mesto Francuzi su pobedili Zapadnu Nemačku 6:3. Osim najboljeg strelca turnira, Francuzi su imali i najubojiti napad (23 gola), ali i najboljeg igrača turnira - Rajmon Kopa. Iste godine osvojio je i Zlatnu loptu koja se dodeljuje najboljem evropskom fudbaleru.
Kopu su zvali „Napoleon fudbala“, jer je bio nizak i zato što je bio osvajač. Kopa je bio igrač koga su krasile velika pokretljivost i britka „finta“. Kad bi se stuštio ka protivničkom golu, po terenu je pravio „sitan vez“. Mnogi su mu zamerali da se preterano zabavljao sa loptom. Kopa je bio sin poljskih emigranata, a fudbalu može da zahvali što se izvukao iz bede. Čitavo detinjstvo proveo je radeći, zajedno sa ocem, u kopovima rudnika uglja, u koje se spuštao svake noći i izlazio sledećeg dana.
Novi trenutak slave Francuzi su doživeli 1982. godine na Mundijalu u Španiji. Još jednu sjajnu generaciju Francuza predvodili su Mišel Platini, Alan Žires i Žan Tigana. Francuska je ponovo stigla do polufinala, gde je nesrećno izgubila od Nemačke posle penala. U duelu za bronzanu medalju, Poljaci su bili uspešniji od „galskih petlova“.
Žires je bio toliko sićušan na terenu da je izgledao kao da je stalno u daljini. Za Platinija je vezana jedna prilično bizarna priča. Prilikom jednog pregleda u Mecu 1872. godine, klupski lekar je zaključio da Platini boluje od srčanih tegoba i slabosti respiratornih organa. Na osnovu tog izveštaja Mec je odbio tadašnjeg poletarca Mišela Platinija, a klupski lekar nije primetio da je Platini, osim toga, imao i krute zglobove, kao i sklonost da se goji. Deset godina kasnije, baš uoči Mundijala 1982. godine, osveta „kilavka“ Mecu bila je više nego slatka: sa Sent-Etjenom razvalio je Mec 9:2.
Platini je bio sinteza svega najboljeg u francuskom fudbalu: spojio je odlike rasnog strelca, kakav je bio Žist Fonten i okretnost, spretnost i duhovitost u igri, koje je posedovao Rajmon Kopa. Vodio je igru francuske reprezentacije, ali je gotovo na svakoj utakmici postizao golove. U fudbalu je imao sve, osim titule svetskog prvaka.
Na Mundijalu u Meksiku 1986. godine Francuska je ponovo stigla do polufinala, posle dramatičnog meča sa Brazilcima, koji je odlučen penalima. Sokrates i Platini su promašili penale, a Luis Fernandes je postigao odlučujući gol za plasman među četiri najbolje ekipe. U polufinalu, Francuska je ponovo eliminisana od Nemačke. Francuzi su uspeli da osvoje treće mesto pobedivši Belgiju. To je bio i kraj sjajne generacije francuskih fudbalera i usledilo je 10 crnih godina francuskog reprezentativnog fudbala.
Francuzi se trijumfalno vraćaju na svetsku scenu na svom terenu 1998. godine. Posle Mišela Platinija, nova ikona francuskog fudbala postao je Zinedin Zidan, čijim je sjajnim igrama Francuska stigla do finala Svetskog prvenstva u kojem je deklasirala Brazil sa 3:0. Dva gola postigao je Zidan.
Interesantno je da su gotovo svi igrači koji su tada nosili dres „trikolora“ i pevali „Marseljezu“ imigranti ili deca imigranata - Anri, Desai, Vijara, Karembe, Tiram...svi su došli iz Afrike, sa Karipskih ostrva ili Nove Kaledonije. Zidanovi roditelji su Alžirci, a dan posle osvajanja titule svetskog prvaka na Trjumfalnoj kapiji osvanuo je grafit: „Zidan predsednik“.
Na Svetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji, Francuzi su doživeli debakl. U tri utakmice osvojili su samo jedan bod, a nisu postigli nijedan gol! To je uslovilo ostavku Rožea Lemera na mesto selektora, koga je nasledio Žak Santini, koji odlazi sa kormila reprezentacije posle neuspeha na Evropskom prvenstvu 2004. godine.
Posle tog takmičenja, reprezentaciju su napustili Zidan, Lilijam Tiram i Klod Makelele, a selektorsko mesto preuzeo je Rajmon Domenek. Francuzi su u kvalifikacijama za SP u Nemačkoj bili na ivici ambisa. Čelnici Saveza molili su Zidana da se vrati i pomogne reprezentaciji, a njegovim stopama krenuli su Tiram i Makjalele. Na kraju, Francuzi su uspeli da se kvalifikuju osvojivši prvo mesto u grupi sa pet pobeda i pet nerešenih meceva uz gol-razliku 14:2.
Na Mundijalu u Nemačkoj, Francuska je došla do finala I izgubila od Italije posle penala - 5:3 (tokom igre bilo je 1:1). Finalni meč ostao je u senci fizičkog sukoba Marka Materacija i Zinedina Zidana, koji je iznerviran provokacijom Italijana, glavom nasrnuo na štopera “azura”, udarivši ga u grudi. Zidan je dobio crveni karton i bio je to njegov kraj u nacionalnom timu, ali i u fudbalu.
U kvalifikacijama za Južnu Afriku, Francuzi su se mučili. Projektovano prvo mesto u grupi “otela” im je Srbija. Ipak, nekako su se dokopali baraža i uz dosta sreće i sudijskih previda bukirali su mesto u Južnoj Africi.
Francuzi, međutim, imaju izuzetno jak tim. Od poslednje linije do napada sve sami asovi. Vilijam Galas, Žeremi Tulalan, Lasan Dijara, Frank Riberi, Nikolas Anjelka, Karim Benzema, Floran Maluda, Andre-Pjer Žinjak…
Možda i najživopisnija ličnost francuskog tima je njego selektor Rajmon Domenek. Svašta je Domenek proživeo i preživeo od 2004. godine i sve vreme je opstajao. Kada su mu svi već videli leđa, on bi vaskrsao.
“Navikao sam da živom pod stresom i pritiskom, to je prirodno stanje za svakog trenera. Uvek se podsetim one priče o žabi i ključaloj vodi. Ako je samo ubacite u nju, ona će mnogo patiti, ali ako je prethodno stavite u ladnu vodu i lagano je zagrevate, trebaće vam duže da je skuvate. Biti trener je nešto slično tome. Stres je svakodnevna stvar”, rekao je Domenek.
On nije omiljen u Francuskoj, a nedavno je objavljena knjiga sa svim njegovim biserima iz prethodnih 40 godina koliko je u fudbalu.
U Francuskoj svi pamte njegovu izjavu s početka karijere "da je fudbal rat", ali i znatno svežiju: "Moja najveća greška je što nisam pronašao razlog za rat sa medijima", izrečena posle Evropskog prvenstva.
Poznate su i: "Razumem da to ne razumem", "U permanentnoj sam kontradikciji sa sobom", "bolje je pobediti nego izgubiti"...