Evo i novog, nadahnutog teksta još jednog našeg kolumniste, Edina Avdića, po dolasku na Mundobasket, u živopisni Istanbul!
Pozdrav iz Abdi Ipekči dvorane u Istanbulu, ili kako ju je svojevremeno Karmelo Entoni nazvao "kokošinjac". Ovo mi je četvrti ili peti dolazak u jedan od najvećih gradova svijeta i uvijek me fascinira filmski kadar iz aviona dok se približavamo aerodromu.
Dokle pogled seže nema kraja zgradama, kućama i nečemu što bi mogli nazvati istanbulskim favelama. Grad je bukvalno ogroman i iako je zvanično imao oko 13 miliona stanovnika, stanovnici ovog megalopolisa se uvijek smiju kada potegnete taj "zvanični" podatak.
Svi otprilike dijele stav da ovdje živi najmanje 20 miliona ljudi. Vožnja do hotela je lutrija kao i svaki put. Gužve su nesnošljive, ne znate da li je luđa osoba koja vozi vas ili one koji se voze pored vas. Upotreba vazdušnih sirena je dozvoljena, svako presjeca put svakome, bez ikakvog obzira za živote ostalih učesnika u nečemu što se ovdje zove saobraćaj. Brkata gospoda iz sporednih uličica u šklopocijama na četiri točka upadaju na cestu u najboljem maniru Sebastijana Leba, ali sve to nekako funkcioniše.
Smještaj je posebna priča. Jedna hotelska zvjezdica gore ili dole u Istanbulu čuda čini. Ako uđete u hotel sa tri ili manje zvjezdica rizikujete da u svom kupatilu pronađete pacova gigantskih razmjera koji se tušira ili da ispod vašeg kreveta misteriozno izviri ljudska noga.
Hostele kao da je osmišljavao Tarantino lično. Uglavnom poruka je što skuplje to i bolje, a ukoliko baš želite jeftin smještaj, onda su vam tokom boravka potrebne tehnike preživljavanja kakve demonstrira Bear Grylls.
"Kokošinjac" je koliko-toliko ušminkan za potrebe SP, ali je Istanbul konačno dobio bolju dvoranu, koja nosi ime preminulog predsjednika Olimpijskog komiteta Turske, Sinana Erdema, a u kojoj će se igrati završnica SP (od osmine finala). Do tada, Karmelo bio si u pravu....Dokle pogled seže nema kraja zgradama, kućama i nečemu što bi mogli nazvati istanbulskim favelama. Grad je bukvalno ogroman i iako je zvanično imao oko 13 miliona stanovnika, stanovnici ovog megalopolisa se uvijek smiju kada potegnete taj "zvanični" podatak.
Svi otprilike dijele stav da ovdje živi najmanje 20 miliona ljudi. Vožnja do hotela je lutrija kao i svaki put. Gužve su nesnošljive, ne znate da li je luđa osoba koja vozi vas ili one koji se voze pored vas. Upotreba vazdušnih sirena je dozvoljena, svako presjeca put svakome, bez ikakvog obzira za živote ostalih učesnika u nečemu što se ovdje zove saobraćaj. Brkata gospoda iz sporednih uličica u šklopocijama na četiri točka upadaju na cestu u najboljem maniru Sebastijana Leba, ali sve to nekako funkcioniše.
Smještaj je posebna priča. Jedna hotelska zvjezdica gore ili dole u Istanbulu čuda čini. Ako uđete u hotel sa tri ili manje zvjezdica rizikujete da u svom kupatilu pronađete pacova gigantskih razmjera koji se tušira ili da ispod vašeg kreveta misteriozno izviri ljudska noga.
Hostele kao da je osmišljavao Tarantino lično. Uglavnom poruka je što skuplje to i bolje, a ukoliko baš želite jeftin smještaj, onda su vam tokom boravka potrebne tehnike preživljavanja kakve demonstrira Bear Grylls.
Pred dvoranom odmah poznato, rošavo, namćorasto lice... Greg Popović. Bez obzira koliko ga puta vidio, uvijek ostanem fasciniran koliko Greg podigne svoje pantalone. Prosječan, trapavi američki bijelac pantalone podigne do pupka, ali je čika Greg letvicu podigao u nove visine... do grudnog koša.
Dok čekamo utakmicu SAD - Hrvatska, na monitoru ide Jordan - Australija. Navodno jaku Australiju u šahu drže prodavci ćilima, jedan polu-Amerikanac koji se zove Osama i "stari prijatelj" Rasheim Wright.
Rasheim je najgori Amerikanac u istoriji KK Bosna (vjerujte na reč, konkurencija je vrlo jaka) a u Sarajevu je mogao komotno da sagradi stambenu jedinicu od svih cigli koje je bacio (saigrači su mrtvi ozbiljni u tom periodu govorili kako je njegova budućnost u porno industriji. Recimo da je nabijao komplekse ostatku ekipe tokom svakog tuširanja).
Taj i takav Wright ima napad za pobjedu, naravno promašuje a "Boomersi" uz jedno 15 nedosuđenih prekršaja nakon tri ofanzivna skoka Jordanaca spasavaju pobjedu.
Uhvatio sam i par akcija sa meča Rusija - Portoriko. Osim činjenice da Rusi već 16 godina imaju najružnije garniture dresova u košarci, te da selektor Manolo Cintron o basketu zna malo više od prosječnog navijača, ostaje tuga (obožavam Portoriko još od vremena Jeromea Mincya i Ramona Rivasa) zbog odlaska Ayusa i Dalmaua jer je PR od snajperski precizne družine postao selekcija koja ne može da veže tri trojke.
Osnovni razlog mog putovanja na SP je bilo praćenje američke reprezentacije. Nakon odgledanih pripremnih utakmica formirao sam stav da SAD osvajaju zlatnu medalju. Nakon utakmice protiv Hrvatske taj stav je dodatno učvršćen.
Da naglasim to nema veze sa npr. ubjedljivom pobjedom protiv Grčke u Atini (Grcima nisu igrala dva izuzetno važna igrača - Bourousis i Sofo. Zbog Sofa posebno stvari bi se razvijale nešto drugačije, jer čovjek pravi najbolji pick na svijetu) ili zbog koš razlike protiv Hrvatske. Ovu prognozu temeljim na načinu na koji ovaj američki sastav igra odbranu.
Nekoliko opažanja sa tekme SAD - Hrvatska:
Odbrana od pick 'n' rolla (velika boljka Amerikanaca na prethodnim takmičenjima, posebno 2006) jeste tako dobra da se morate zvati Stockton i Malone da biste nešto napravili u igri dva na dva.
Amerikanci svaki p'n'r na krilu usmjeravaju ka čeonoj liniji (od njih do sada to nismo puno viđali). Svaki pametan centar u napadu kod takvog usmjeravanja traži pop-out tj. otvara se u širinu za šut sa poludistance. Amerikanci to rješavaju jednostavnom "help and recover" tehnikom u odbrani. Naime, svi se pomjeraju za jedno mjesto i svjesno puštaju čovjeka u suprotnom ćošku od lopte da ostane sam na šutu. A vi probajte prebaciti Duranta, Igoudalu, Gaya ili Chandlera lob pasom. Naravno, atletske sposobnosti američkih igrača otvaraju svakom iole pristojnijem treneru neslućene mogućnosti u odbrani.
Komunikacija među igračima u odbrani je sjajna. Mene je oduševila "stara kost" Chauncey Billups, koji doslovno sve vidi i sve zna. Hrvatska je često tokom utakmice postavljala akciju "dijamant" (vrlo popularan set u Evropi u posljednjih pet, šest godina. Igraju ga i neke NBA ekipe. Koriste ga svi ozbiljniji timovi koji u svom sastavu imaju dobre šutere). Za Tomasa, Popovića ili Bogdanovića. Na pola terena hrvatski play diže ruku za signalizaciju akcije u drugoj minuti, Billups odmah galamom i gestikulacijom najavljuje saigračima šta se igra i kako da se postave.
Drugi primjer je Hrvatska match-up zona (na prvi pogled zonski je raspored ali su zaduženja kao kod odbrane čovjek na čovjeka). Prvi sa američke klupe skače Billups (prije nego i Coach K) i galami prema Roseu: "It's not a zone! It's not a zone!!!"
Kompletnu američku reprezentaciju nakon dugo, dugo vremena čine sve redom "dobre glave". Nema bahatih pozera koji se krevelje, pretjerano mašu peškirima ili se na silu smiju dok prstima pritišću imaginarne tačke u zraku. Ovdje svi slušaju onoga koji priča, bio to Triano, Coach K ili ne daj bože Igoudala. Izgledaju malo kao vojska i to mi se sviđa.
Durantula je očekivano druga dimenzija u odnosu na sve ostale na terenu. Gledao sam ga dvaput uživo i svaki put me fascinira njegova pokretljivost i brzina. Ima nestvarno duge ruke u odnosu na visinu (225 cm raspon ruku), a njegov šut iz driblinga sa korakom unazad možete samo da pratite pogledom. Mislim da pogađa 80% takvih pokušaja.
Kevin je superstar, tu nema dileme. Njemu ne treba "akcija za njega" da bi ubacio 30 poena. Dečko trpa u ritmu utakmice. Uvijek se sjetim nemoći navodno najboljeg krilnog centra svih vremena, Tima Duncana, tokom OI u Atini 2004. Rešetali su ga redom Piculin Ortiz (u tom trenutku je valjda imao 45 godina), Andersen, Lavrinovići. Argentinici su čak praznili stranu u napadu da bi se Scola igrao jedan na jedan sa Duncanom.
FIBA Džabulani je najgora lopta za košarku. Kako je ovaj komad plastike dobio prednost nad Spauldingom nikako mi nije jasno. Lopta najbolje leži Ericu Gordonu, kojem smo odmah dali nadimak "kugla". Kugla se gega kada trči i na prodor ide kao running back u američkom fudbalu, ali kada se namjesti na sedam, osam metara to možete odnijeti u banku. Jedino na njegove šuteve kompletna klupa signalizira trojku.
Coach K gotovo nije ustao tokom utakmice. Podigao se jednom i to kada je Hrvatska na čeoni aut Amerikanaca stala u 2-3 zonu da dovikne koja se akcija igra.
Najveće razočarenje mi predstavlja igra Derricka Rosea. Gledao sam ga uživo na All Staru u Dallasu ove godine i ostao zatečen monstruoznim fizičkim predispozicijama, ali Roseove playmakerske vještine - ne postoje. Derrick u napadu vidi samo koš, pick mu služi da se on oslobodi za ulaz pod koš, dodavanja za šutere koji izlaze iz bloka uvijek kasne, carini loptu kao Riquelme.
Hrvatska je otvorila utakmicu sa Lukom Žorićem koji je čuvao Duranta, a Rose mu je dao dvije lopte u tom periodu. Prvu asistenciju je upisao u 18. minuti utakmice. Kontra tri na jedan gde je Westbrook zamalo iščupao obruč. Gledajući Westbrooka i Senor Amora s jedne te Rosea s druge strane razmišljam koliko je zapravo Ben Howland (UCLA) bolji učitelj košarke od američkog Ćire Blaževića, Johna Caliparija.
U povratku dok me taksista po saznanju da sam iz Sarajeva zlostavlja pjesmama Halida Bešlića, dobijam poruku da je Francuska sredila Španiju. Zalizani video koordinator (citaj Scariolo) reprizira scenario iz Poljske, mada ovaj put nema Pau Gasola da ga spašava...