Nekoliko miliona godina pre nego je Antonio Gaudi počeo da gradi svoju Sagrada Familiju, priroda je već bila sagradila nešto slično. Takođe impresivno. Takođe nedokučivo čovekovom oku.
Prvo je eksplodirala jedna cela planina, pa druga, a lava je prekrila oko 20.000 kvadratnih kilometara regije, koju danas zovemo Anadolija. Nešto kasnije, slegao se pepeo. Mnogo pepela...
A potom su usledile nove erupcije na visoravni, koja leži na više od 1.000 metara nadmorske visine. Lava iz tih erupcija prekrila je pepeo, ohladila se i formirala tvrd i oštar kamen, koji je svojom težinom milionima godina pritiskao prašinu, sve dok ona nije postala tlo.
Potom je potekla voda... Voda je lomila i razdvajala stene, formirala manje, mnogo manjih i gradila pravi grad. Čudesan grad u istoriji poznat kao - Kapadokija.
Priroda je čovečanstvu ostavila nešto što hiljade Gaudija ne bi sagradilo za hiljadu godina. A, to su male, nešto veće i velike zemljane piramide, neke nalik pečurkama, neke nalik piramidama, neke nalik glavi šećera. Svaka je unikatna i ne postoje dve iste. Ima ih više od hiljadu u celoj regiji.
Foto galeriju pogledajte OVDE.
I sve bi to ostalo samo čudo prirode da u Kapadokiju 30, do 40 godina posle raspeća Isusa Hrista u Jerusalimu, u begu od rimske smrti, u Anadoliju nisu počeli da stižu Isusovi sledbenici, prvi nosioci i prenosioci hrišćanstva.A potom su usledile nove erupcije na visoravni, koja leži na više od 1.000 metara nadmorske visine. Lava iz tih erupcija prekrila je pepeo, ohladila se i formirala tvrd i oštar kamen, koji je svojom težinom milionima godina pritiskao prašinu, sve dok ona nije postala tlo.
Potom je potekla voda... Voda je lomila i razdvajala stene, formirala manje, mnogo manjih i gradila pravi grad. Čudesan grad u istoriji poznat kao - Kapadokija.
Priroda je čovečanstvu ostavila nešto što hiljade Gaudija ne bi sagradilo za hiljadu godina. A, to su male, nešto veće i velike zemljane piramide, neke nalik pečurkama, neke nalik piramidama, neke nalik glavi šećera. Svaka je unikatna i ne postoje dve iste. Ima ih više od hiljadu u celoj regiji.
Foto galeriju pogledajte OVDE.
Novca i vremena za izgradnju svoje tvrđave nisu imali, ali su usput naišli na već izgrađenu tvrđavu. Od starosedelaca, tada pagana, shvatili su da se probijanjem prvog sloja stena dolazi do nataložene prašine, koja se lako kopa. Da u toku jednog dana mogu da iskopaju rupu i do metar i po dubine u tim stenama.
I počeli su da grade svoj grad, gde je u tajnosti hrišćanstvo čuvano sve do 330. godine kada je Konstantin Veliki priznao hrišćanstvo kao zvaničnu religiju Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Vizantije.
Tih 300 godina, smatra se najtežim periodom za hrišćane, naročito u Kapadokiji, gde su očevi vere i njihovi sledbenici morali da kopaju čitave podzemne gradove, kako bi se sklanjali od raznih vojski koje su prolazile tuda.
Vernici su se, krijući svoju tajnu, skrivali pod zemljom od šest do deset meseci i do danas ostala je misterija kako su ti gradovi, u kojima je bilo i do 3.000 ljudi, uspevali da žive bez svetla, svežeg vazduha toliko dugo.
Kako su se hranili, kako su se borili sa zagađenjem...
U Kapadokiji, tačnije muzejskom kompleksu Gorem, postoji oko 30 manastira u stenama, gde su Isusovi sledbenici prenosili veru usmenim putem starosedeocima, ali i svim siromašnim ljudima koji su u doba ratova nailazili na ovo čudo prirode i odlučili tu da ostanu.
Ljudi su u Goremu, pored vere koja im je prenošena usmenim putem i preko naizgled naivnih fresaka (a one su danas pravo blago pod zaštitom UNESCO), učili da spremaju hranu, vino, da pišu i čitaju i sve su to radili u gornjim spratovima, dok se sa tvrđave (takođe od stena) na vrhu ne bi ugledala neka zlokobna vojna formacija.
Od tog trenutka, niko, ali niko nije smeo mesecima da izlazi iz podzemnih gradova, a ima ih 40 sa više od tri sprata ispod zemlje, odnosno 200 sa više od dva sprata ispod zemlje. Dva su najveća i danas su turistička atrakcija, Kajmani i Darinkiju. Najdublje što su ljudi kopali, a da je pronađeno je - 19. sprat ispod zemlje!?
I svi ti gradovi, povezani su tunelima... Čitava civilizacija održala se ispod zemlje i pitanje je kako bi hrišćanstvo izgledalo danas da do priznanja i prestanka pogroma vernika nije postojala Kapadokija. Rimljani su 303. godine pronašli Kapadokiju i načinili najkrvaviji pir u ovom delu sveta, ali je većina podzemnih gradova ostala neotkrivena.
Jedan čovek, danas svetac i za Pravoslavce i za Katolike, Sveti Vasilije, važna je ličnost za Kapadokiju i hrišćansku veru.
On je uvideo da u prvih 300 godina propovedanja vere u hramovima, kućama, sobama, odajama, hodnicima kapadokijskih stena, nije postojalo jedinstvo oko toga šta je vera i šta je Isus. Da se u pričama koje su prenošene zadržao značajan uticaj paganstva i da su veru često prenosili i oni koji su je od nekoga čuli, na način na koji su je razumeli, a da su pritom i sami bili nepismeni.
Sveti Vasilije ujedinio je sve propovednike, u stenama počeo da gradi manastire, na čijim zidovima su bile slikane freske, na kojima su sledbenici svojim očima mogli da vide najbitnije događaje vezane za život, raspeće i vaskrs Isusa Hrista. Zbog toga, smatraju ga jednim od očeva iz Kapadokije.
Međutim, i te freske bile su zabranjene u vreme Vizantije od 725. do 842. godine, ali postoji verovanje da su u Kapadokiji nastavljene da budu slikane, ponovo u tajnosti.
Danas oni koji odluče da pogledaju ovo za hrišćane sveto mesto, a za svakog čoveka čudo prirode, moći će da vide sačuvane freske iz perioda od devetog do 11. veka.
Kapadokija se nalazi 45 minuta vožnje od Kajserija, milionskog grada u centralnoj Turskoj, do kojeg se može stići avionom, vozom, autobusom... Pa čak i kolima od Istanbula.
I sam Kajseri je zanimljiv grad sa specifičnom kulturom, ali je Kapadokija zaista dovoljan razlog da se krene na put. U ovoj regiji možete pronaći zaista vrhunsku grnčariju, a kada stignete podno svetih stena, biće vam ponuđena vožnja balonom iznad kompletne regije, koja po osobi košta 150 evra.
Ova visoravan, gde je leti vruće i suvo, a gde zimi pada sneg, krije neke od najlepših prizora sa naše planete.
(Izveštač MONDA iz Turske Nikola Janković)