...niko u bioskopu verovatno u životu nije čuo za Ralfa Maća, ali ni Džejden Smit uopšte nije tako loš. Istina, kako sada stvari stoje, sin Vila Smita koji već ima ozbiljnu filmografiju, na trenutke može i da iritira očevom mimikom i grimasama (zaista, pljunuti otac), ali uvek je tako u tim glumačkim dinastijama...
The Karate Kid (2010)
Režija: Harald Cvart
Uloge: Džeki Čen, Džejden Smit
Distribucija: Tak
Znao sam da me za vikend čeka neka tuča, tu nije bilo dileme. Ali svejedno, nisam bio siguran kakva i sa kim. Od toga je sve i zavisilo, uostalom. Ne prava tuča, naravno. Jeste, već nedeljama grozničavo čitam romane Lija Čajlda sa Džekom Ričerom u glavnoj ulozi i nakon par hiljada strana druženja sa tim manijakom, ponekad i sam pomislim da bih mogao svašta da počinim na tom polju, ali ne – veliko platno je u pitanju ovog puta. Da je G. mogao da se organizuje na vreme, sasvim sigurno bismo gledali Stalonea i njegovu družinu, ali kako se J. i sama prijavila za posetu bioskopu, onda ove subote nije bilo nikakve dileme – Karate Kid nam je bio suđen.
Istina, još na putu za Ušće, osećao sam se kao da sam nešto propustio da uradim, nešto mi je falilo. Dobro, J. je devojčica, 11 ipo godina, ali ja sam roditelj koji je, eto, propustio da joj već prikaže Karate Kida. Onog starog, originalnog naravno, sa Ralfom Maćom i Patom Moritom u glavnim ulogama. Onaj film Džona Avildsena, inače specijaliste za (sportske) tuče na filmovima (vidi: ''Roki''), koji je doživeo i dva nastavka i TV seriju i nekako se ugradio u svest cele jedne (ili više njih) generacije. Jeste, gledao se tada još uvek i Brus Li i razni drugi koji su iznikli iz ''zmajevskog'' talasa sedamdesetih godina, ali ''Karate Kid'' je bio taj koji je pored sve te nasilne i agresivne strasti uterivao i suze u oči. Na Voždovcu su tada (sredinom 80-ih) svuda sevale nunčake i slični rekviziti, ali prave emocije su ipak bile usmerene (mada, retko ko će to priznati) prema klincu koji je sa svojim masterom uspeo da svakom žgoljavom detetu sa ulice ulije nadu da i takvi imaju šansu. Uostalom, ''ždral'' Ralfa Maća izvodio se u to vreme u svakom gradskom parkiću.
Sa tako pomešanim osećajima, dakle, ali i sa nadom da novi Karate Kid u sebi takođe nosi neku sličnu emociju i poruku, ukotrljali smo se u bioskop.
140 minuta kasnije, niko iz sale nije izašao na prstima i u gardu, kako se posle karate filmova obično nekada izlazilo iz 20. oktobra, ali ne verujem da je bilo ko bio nezadovoljan. Uostalom, svašta je moglo i da se vidi i da se nauči, čak i iz ove nove verzije.
Da ipak ponovim gradivo za one koji još uvek nemaju pojma o čemu ja to pričam. Dečak iz naslova je, u ovoj novoj verziji slavnog filma, 12-godišnjak koji se sa majkom seli iz Amerike pravo u Kinu, gde bi trebalo da nastavi svoje školovanje. Naravno, Dre Parker (Džejden Smit) odmah nailazi na lokalne nasilnike koji fantastično barataju borilačkim veštinama i nakon par batina i sličnih poniženja, završava kod svog domara koji pristaje da mu da nekoliko kung-fu časova ne bi li uspeo da odbrani sebe i svoju novu simpatiju, violinistkinju Mei. Han (Džeki Čen) nije običan učitelj, on je pravi master koji neobičnim savetima i još čudnijim treningom kod Drea uspeva da probudi ne samo veštinu i disciplinu, već i neke mnogo dublje vrednosti i vrline. Naravno, tu je i spektakularni ''kobra'' zahvat. Nakon mukotrpnog treninga, konačno dolazi na red i finalni obračun.
Naravno, niko u bioskopu verovatno u životu nije čuo za Ralfa Maća, ali ni Džejden Smit uopšte nije tako loš. Istina, kako sada stvari stoje, sin Vila Smita koji već ima ozbiljnu filmografiju, na trenutke može i da iritira očevom mimikom i grimasama (zaista, pljunuti otac), ali uvek je tako u tim glumačkim dinastijama. Mimo toga, Džejden je odličan i u trenucima kada treba da isporuči emociju, a bogami i kada stane naspram opakog Čenga. Ni Džeki Čen ne uspeva da izmami onu magiju koju je posedovao Moritin Mijagi u originalnom filmu, ali svejedno – ogroman respekt za glumca koji u ovako osetljivoj ulozi skoro ceo film igra bez svog trejdmark osmeha (lica kao Baster Kiton) i koji – pazite sad – u celom filmu nijednog trenutka nikoga ne udari.
Štaviše, samo na početku filma, ovaj akrobata upada u jednu tuču sa šestoro dečaka (!) u kojoj, naravno, bez zadatog udarca uspeva da savlada sve napadače. I konačno, i u trećem neravnopravnom poređenju sa originalom, novi Karate Kid ponovo gubi bitku – ali Haralda Cvarta verovatno niko nije ni zamišljao kao konkurenciju Avildsenu.
Ipak, i sa ovih neprijatnih 0-3, ''Karate Kid'' nije nikakav luzer. J. se već na pola filma opredelila za sazveđže u ulozi ocene, a ni tata, iako bez suza u očima, nije bio nimalo razočaran. Okej, film sa decom i za decu nikako ne sme da traje ovoliko dugo i, okej, za kog se đavola film uopšte zove ''Karate Kid'' kad ceo film svi na platnu upražnjavaju samo kung-fu, ali koga još briga za takve sitnice. Realno, 140 minuta se ovde lakše preživi nego 90 u većem delu ostatka holivudske mejnstrim produkcije, a razlike u borilačkim veštinama i nisu tako bitne. (Mada, 'ždral' je tako superioran u odnosu na 'kobru'). Uostalom, i pored poraza, nova verzija filma ne žrtvuje srce, dušu i šarm starog filma, a to je ovog puta bilo i najvažnije.
Roditeljima savet – požurite u bioskope, bez obzira na to da li je vaše čedo muško ili žensko. Ima jedna stvar koju ovakvi filmovi na volšeban način umeju da probude u deci – disciplina. U svojoj prvoj lekciji Džeki Čen malog Smita maltretira da bezbroj puta sa poda digne svoju jaknu i okači je o čiviluk. J. je ovo shvatila na pravi način i te večeri je sredila svoju sobu koja je nakon te intervencije izgledala kao apoteka. Živela disciplina, živeo Master Han, mislio sam se u sebi. Makar do sledeće večeri.
J: *****
Ja: ****