Mundobasket sveden je na Fajnal for. Po sistemu "bolje ikad, nego nikad", Edin Avdić javlja se iz Istanbula sa maratonskom najavom polufinalnih mečeva. Uživajte!
Velika borba se vodi na relaciji redakcija - pisac ovih redova. SMS-ovi su vrlo inventivni sa obje strane. Oni traže tekstove, ja kobajagi po cijeli dan sjedim pred laptopom, ali se nešto uvijek ispriječi, a kruna svega je bila kada je dobri i naizgled pošteni kolega Ivan, u pokušaju da me stimuliše, napisao: "Ti si Antonis Fotsis sportskog novinarstva!".
Nije pomoglo, Fotsisu je lijenost ipak primarna vrlina.
Toliko toga se dešavalo proteklih dana da ima materijala i za knjigu, kamoli kolumnu. Slijedi nekih 200 hiljada riječi, bez posebnog redoslijeda, gdje ćemo pokušati da obuhvatimo sve relevatne događaje, uključujući i najavu polufinala.
Slobodne dane pred početak osmine finala sam iskoristio za kratki bijeg u Atinu i posjetu prijatelju Nenadu Markoviću, čiju biografiju polako pripremam. Nakon blistave igračke karijere, Nenad u Atini započinje svoju treću sezonu na klupi legendarnog grčkog kluba Panioniosa, koji kao što možete da pretpostavite - grca u finansijskim problemima (U Grčkoj se klubovi gase jedan za drugim. Najprije je priču završio prošle sezone stabilni Panelinios, nekoliko dana kasnije Maroussi je potpisao kapitulaciju. Inače, nakon što je prošle sezone u svojim redovima imao dva odlična Amerikanca Billy Keysa i Jamona Lucasa, Maroussi je ovu sezonu trebalo da započne sa Dewarickom Spencerom na poziciji beka šutera. Taj divni dečko se napuštajući Virtus Bolognu prije dvije godine... olakšao nasred dnevnog boravka stana u kojem je živio. Odličan skauting!)
Sa stručnim štabom Panioniosa i nekim članovima uprave pričam o košarci toliko da mi nakon otprilike pet sati šumi u ušima i imam osjećaj da će krv da mi krene na nos. Odbranio sam sve pick n rollove koje možete da zamislite, postavio sve zonske odbrane, bampovao sve katere i odigrao dovoljno moušna za jednu sezonu. Istovremeno sam čuo legendarne anegdote o Dudi Ivkoviću, Thurlu Baileyu (što je kod mene kao starog navijača Utaha proizvelo nezamislivu egzaltaciju), Travisu Maysu i čovjeku koji je kucao kao malo ko u Evropi, Henryu Turneru. Nažalost, većina toga nije za medije, jer uključuje stvari koje ne mogu da se objave čak ni u ovoj sumanutoj kolumni.
Velika slika Bobana Jankovića u dvorani Nea Smirni me podsjetila na lakoću kojom je pokojni igrač Crvene Zvezde trpao poene svim protivnicima širom bivše nam države. On je jedini igrač kojeg pamtim iz tog perioda (danas znam samo dvojicu u euro košarci - Clay Tucker i Drew Nicholas), koji je bolje šutirao preko ruke nego kada ostane sam.
Domaćin je upoznat sa činjenicom da je pisac ovih redova registrovani ovisnik o slatkišima ("To je zamjena za ljubav!" - kako mi je svojevremeno rekla jedna djevojka), tako da me vode u slastičarnu poznatu po navodno fantastičnim profiterolima. Vlasnik je fanatični navijač Panioniosa, a tokom nespretne komunikacije koju vodimo, čovjek u jednom trenutku dolazi do zaključka da sam ja novi igrač njegovog omiljenog tima, što nakon pogleda na moje naslage u predjelu pojasa izaziva čisti izraz užasa na licu ovog čikice.
"Plejmejker?" - pita on, tužan jer njegov tim u nedostatku novca mora da potpisuje igrače sa 60% masnoće u tijelu. "No, šuting gard", odgovaram ja i simuliram šut za tri poena, dok iz magacina izlaze tri radnika, a čikica im na grčkom objašnjava nešto u stilu: "Pogledaj kako smo nisko pali". Usput, profiteroli su apsolutno čudo.
Za kraj mog boravka u Atini koncert legendarne grupe U2. Gledao sam ih uživo u Sarajevu prije 13 godina, također u septembru. Tada je plakalo 60 hiljada ljudi i Bono Vox. Na Olimpijskom stadionu u Atini bilo je nekih 100 hiljada fanova i naravno U2 je razbio sve sa trosatnim nastupom. Vrijeme je za povratak u Istanbul.
Na aerodromu me je dočekao jedan od junaka ove kolumne, Derrick Rose istanbulskih cesti, Mustafa. Njegov taksimetar je tehnološki fenomen. Koliko god put bio kratak, nekako izbrojite barem 20 eura. Mustafa kao da vas hipnotiše mlohavim stomakom i peškirom oko vrata, tako da se nikada ne žalite, jednostavno platite. Mislim da bi i kompjuter iz "Resident Evila" onim dječijim glasom rekao: "Mustafa, evo ti 100 hiljada dolara!"Nije pomoglo, Fotsisu je lijenost ipak primarna vrlina.
Toliko toga se dešavalo proteklih dana da ima materijala i za knjigu, kamoli kolumnu. Slijedi nekih 200 hiljada riječi, bez posebnog redoslijeda, gdje ćemo pokušati da obuhvatimo sve relevatne događaje, uključujući i najavu polufinala.
Slobodne dane pred početak osmine finala sam iskoristio za kratki bijeg u Atinu i posjetu prijatelju Nenadu Markoviću, čiju biografiju polako pripremam. Nakon blistave igračke karijere, Nenad u Atini započinje svoju treću sezonu na klupi legendarnog grčkog kluba Panioniosa, koji kao što možete da pretpostavite - grca u finansijskim problemima (U Grčkoj se klubovi gase jedan za drugim. Najprije je priču završio prošle sezone stabilni Panelinios, nekoliko dana kasnije Maroussi je potpisao kapitulaciju. Inače, nakon što je prošle sezone u svojim redovima imao dva odlična Amerikanca Billy Keysa i Jamona Lucasa, Maroussi je ovu sezonu trebalo da započne sa Dewarickom Spencerom na poziciji beka šutera. Taj divni dečko se napuštajući Virtus Bolognu prije dvije godine... olakšao nasred dnevnog boravka stana u kojem je živio. Odličan skauting!)
Sa stručnim štabom Panioniosa i nekim članovima uprave pričam o košarci toliko da mi nakon otprilike pet sati šumi u ušima i imam osjećaj da će krv da mi krene na nos. Odbranio sam sve pick n rollove koje možete da zamislite, postavio sve zonske odbrane, bampovao sve katere i odigrao dovoljno moušna za jednu sezonu. Istovremeno sam čuo legendarne anegdote o Dudi Ivkoviću, Thurlu Baileyu (što je kod mene kao starog navijača Utaha proizvelo nezamislivu egzaltaciju), Travisu Maysu i čovjeku koji je kucao kao malo ko u Evropi, Henryu Turneru. Nažalost, većina toga nije za medije, jer uključuje stvari koje ne mogu da se objave čak ni u ovoj sumanutoj kolumni.
Velika slika Bobana Jankovića u dvorani Nea Smirni me podsjetila na lakoću kojom je pokojni igrač Crvene Zvezde trpao poene svim protivnicima širom bivše nam države. On je jedini igrač kojeg pamtim iz tog perioda (danas znam samo dvojicu u euro košarci - Clay Tucker i Drew Nicholas), koji je bolje šutirao preko ruke nego kada ostane sam.
Domaćin je upoznat sa činjenicom da je pisac ovih redova registrovani ovisnik o slatkišima ("To je zamjena za ljubav!" - kako mi je svojevremeno rekla jedna djevojka), tako da me vode u slastičarnu poznatu po navodno fantastičnim profiterolima. Vlasnik je fanatični navijač Panioniosa, a tokom nespretne komunikacije koju vodimo, čovjek u jednom trenutku dolazi do zaključka da sam ja novi igrač njegovog omiljenog tima, što nakon pogleda na moje naslage u predjelu pojasa izaziva čisti izraz užasa na licu ovog čikice.
"Plejmejker?" - pita on, tužan jer njegov tim u nedostatku novca mora da potpisuje igrače sa 60% masnoće u tijelu. "No, šuting gard", odgovaram ja i simuliram šut za tri poena, dok iz magacina izlaze tri radnika, a čikica im na grčkom objašnjava nešto u stilu: "Pogledaj kako smo nisko pali". Usput, profiteroli su apsolutno čudo.
Za kraj mog boravka u Atini koncert legendarne grupe U2. Gledao sam ih uživo u Sarajevu prije 13 godina, također u septembru. Tada je plakalo 60 hiljada ljudi i Bono Vox. Na Olimpijskom stadionu u Atini bilo je nekih 100 hiljada fanova i naravno U2 je razbio sve sa trosatnim nastupom. Vrijeme je za povratak u Istanbul.
Vjerujem da ste svi gledali većinu tekmi u osmini i četvrtfinalu. Nema potrebe da prepričavamo utakmice. U nastavku neki detalji koji su se meni urezali u sjećanje, ukomponovani u najavu polufinalnih mečeva.
SRBIJA I TESTIKULARNI TEO
"Testicular Theo", nadimak koji mu je dao kolega Steve iz Kansasa. Steve sjajno poznaje košarku kao igru. Za razliku od prodavača magle sa ESPN-a, ili ne daj bože FOX Sportsa, koji nikada u životu nisu šutirali na koš, a pri tome u džepove uredno spremaju između 600 hiljada i dva miliona dolara godišnje (u zavisnosti od toga ko više galami), Steve zna NBA i NCAA košarku kao malo ko i vrlo je duhovit tip.
"Ko je najopasniji u ovoj Srbiji?", pita Steve. "Teodosić, igra u Grčkoj, dobar šuter. Zovu ga Teo, da ti bude lakše", odgovaram ja. Zajedno smo gledali meč protiv Hrvatske, a u jednom trenutku Steve je konstatovao: "Ovaj dečko izgleda kao da će svakog trenutka iskašljati plućno krilo!" ... Nekoliko dana kasnije, nakon zaista FENOMENALNE utakmice Srbija - Španija, u kojoj se doslovno igralo kao u NBA playoffu i nakon što je Teodosić pogodio nenormalnu, neljudsku trojku sa parkinga Sinan Erdem dvorane... Steve je kratko rekao: "Teo ima ogromne testikularne jedinice!!!"
Ja još uvijek ne znam kako da okarakterišem onaj šut. Hrabrost ili ludilo da se uzme šut sa one daljine (bez obzira šta trener rekao) definitivno ne posjeduje puno košarkaša. JR Holden je svojevremeno dao sjajnu izjavu o šutevima u zadnjim sekundama. Ide otprilike ovako (parafraziram): "Moraš biti u stanju da prihvatiš činjenicu da ne možeš uvijek ispasti junak i faca. Vrlo često si krivac za poraz i samo oni koji su u stanju da podnesu važne promašaje, u stanju su da šutiraju u zadnjim sekundama. To ne može puno igrača".
Teodosić je izgleda jedan od takvih. Njegova igra definitivno nije rezonska, gotovo nikada ne bira najjednostavnija rješenja. Tokom utakmice ga i psujete i divite se njegovim potezima, sredine nema. Meni uvijek bude simpatično gledati nekoga ko izgleda kao komšija sa petog sprata koji se tek probudio, a u stanju je da na terenu nadigra atletski mnogo moćnije igrače i odvede svoj tim do pobjede.
Malo naknadne pameti. Sergio Scariolo se doslovno raspao u finišu utakmice. Kako objasniti to što Španija nije udvajala Teodosića u zadnjem napadu, kada je i hostesa Didem iz našeg sektora znala na koga će ići lopta. Ovo govorim zato što su Španci mogli udvajanjem izbaciti loptu iz Teodosićevih ruku i zatim praviti prekršaj na nekom od ostalih igrača iz petorke Srbije. S obzirom na procenat Srbije sa penala u toj utakmici, mislim da je Španija imala mnogo bolje šanse u penal završnici nego ovako, ali ko je slušao time out Scariola na tri sekunde do kraja - sve mu je jasno.
Ostaje misterija kako je on dobio prednost nad npr. Pepuom Hernandezom (Sjetite se koliko je Španija igrala bolju košarku sa bivšim trenerom Estudiantesa na SP 2006. godine, čak i bez Pau Gasola, kojeg nije bilo u finalu). O Garcia Aitu, treneru čiju je napadačku igru najteže skautirati u Evropi, bolje i da ne pričamo. Scariola je i prošle godine u Poljskoj spasio Pau Gasol. Bez njega mislim da bi Španci prošli isto kao u Istanbulu.
VRLINE TIMA
Dužina klupe, samopouzdanje. Mogu da igraju svaki stil… Visoka petorka, niska petorka, na puno poena, na malo poena. Krilni centri (Novica i Savanović) mogu odlično da odigraju licem prema košu i da spuste loptu na parket. Mislim, ko je očekivao da Srbija sredi Španiju igrajući njihov stil, sa puno posjeda lopte i brzom realizacijom? Tim Dude Ivkovića igra brzo, čvrsto i moderno. Straha nema. Ako hoćete da ih pobjedite, morate biti u stanju da odgovorite fizički i trčanjem.
Ako pogledate meč protiv Španije, čovjek odluke bez obzira na BOMBU* Teodosića i minijature Duška Savanovića (najbolji roling viđen u Evropi još od vremena Dominiquea Wilkinsa), bio je Marko Kešelj sa pet pogođenih trojki. Nakon sezone u Crvenoj zvezdi ni u ludilu nisam očekivao da je Kešelj u stanju da odigra onako dobar meč protiv tima kalibra Španije.
Kompozicija ekipe u ovom trenutku izgleda sjajno. Teo jeste vođa, ali opet, ni on puno ne odskače. Ovaj sastav je kao kameleon. Ne možete ih napasti. Ovo kažem u kontekstu neke lako uočljive defanzivne mane koja bi se dala eksploatisati.
"Iz Beograda je tokom utakmice protiv Španije došlo nekih 20-ak poruka identičnog sadržaja: "Ko je patentirao ono BOOOMBA??". Evo zbirni odgovor za sve - BOOMBA! je zaštitni znak talijanskog komentatora RAI TV Franca Laura, koji to koristi već nekih 20 godina, ali kao i u svakom poslu, to se kopira. Kao što pisac ovih redova prilikom serije trojki nekog igrača koristi ono "ra-ta-ta-ta-ta!" koje je patentirao legenda, car i kralj, španski komentator Andres Montes (preminuo je krajem prošle godine), ili kao što veliki broj komentatora koristi famozno "Yes!!" čuvenog Marva Alberta na gotovo svim jezicima. Ne mogu da vam opišem koliko mi nedostaje Montes i njegove minijature tipa "Wilmaaa!!! Abreme la puerta!!!" kada neko opali blokadu. Počivaj u miru majstore".
MANE TIMA
Nedostatak klasičnog šutera. U sastavu je Rašić, ali njegova šuterska forma uglavnom varira. Kešelj je najbliži toj definiciji, ali on pogađa iz mjesta i kada namjesti noge. Iz brzog izlaska iz bloka ili iz driblinga (mislim da će ga Turci tjerati u dribling) to ipak ide nešto teže. Ovo bi posebno moglo doći do izražaja protiv turske zone. Svi će vam reći da se zona ne napada samo šutem, ali protiv Turske zone šut je dvostruko važniji nego bilo šta drugo. Srbija je protiv Španije pogodila 15 trojki, ali do tog meča baš i nisu izgledali kao ubojita šuterska družina.
Problem bi mogla predstavljati i slobodna bacanja. Iako u timu nema nekog čistog bacača cigli, ipak je Srbija protiv Španije šutirala jedva preko 50% sa penala. Teodosić je, po nekima, slabost u odbrani, ali mislim da se to u ovoj reprezentaciji gotovo i ne primjećuje (u Olympiacosu se itekako primjećivalo, ali tamo je trener bio Janakis, što znači da bi i Kobe Bryant ozbiljno posumnjao u svoje sposobnosti i počeo da razmišlja o prekidu karijere).
TRENER
Košarkaški gigant. Iz utakmice u utakmicu ponudi neku minijaturu. Protiv Hrvatske je to bio "bekdor" Rašića, kada su hrvatski košarkaši slijepo potrčali prema centru igrališta da prave faul i ostavili sve prazno iza leđa, a Rašić prošetao i položio loptu (još jedan dokaz u prilog tvrdnji da Joke Vranković nije sposoban da bude selektor u ovom trenutku. Mislim, kada momak u hrvatskom dresu iz 50-og reda gledališta vrišti "Leđa!!!Leđa!!!!", a vaš selektor ne ostavlja nikoga da onemogući "bekdor", onda šta reći... Valjda Velimir Perasović nije dovoljno dobar sa Dankom Radićem).
Duda je odličan taktičar. Vidjeli ste koliko je puta Dule Vujošević prošle sezone zbunio protivnike zonskom odbranom u posljednjih 20-ak sekundi. Duda je taj trik primjenjivao prije nekih 10 godina, pa vi vidite. Iskustvo mu dopušta i da koncepcijski rizikuje u brojnim situacijama, da svakog protivnika iznenadi nekim potezom... npr. zonska odbrana protiv Španije. Što je najvažnije, nije trener stare garde kojeg noviteti ne zanimaju. Iako stalno govori kako su igrači najzaslužniji za ovo, svima je jasno da on ima možda i najviše zasluga.
ERSAN ILYASOVA I 11 DIVOVA
Iako Hedo pokazuje znakove života, Ersan Ilyasova je u ovom trenutku (Mehmet Okur je povrijeđen) najbolji turski košarkaš. Jedini problem je što ima nekih 30 godina. Hajde da to ovako formulišemo... isti čovjek je radio rodni list Dikembeu Mutombu i Ersanu Ilyasovi. Priča je manje-više poznata, ali da je ponovimo.
Ilyasovino pravo ime je Arsen Iljašov i dečko je iz Uzbekistana. Arsen Iljašov je prešao tursku granicu 7. avgusta 2002. godine i od tada mu se gubi svaki trag. Čovjek po imenu Šemsetin Bulut je 19. septembra iste godine ušetao u opštinu i rekao nešto u stilu:
"Hej, izvinite, imam sina starog 15 godina, ali sam zaboravio da ga prijavim!?"
"Kako se sin zove, oo dobri čovječe?", pitao je nagodni službenik.
"Ersan Ilyasova", odgovori dobri Šemsetin.
Prema svim relevantnim podacima, Ilyasova je rođen 1984. godine, ali kada je tata Šemsetin nakon 15 godina života pod istim krovom otkrio da ima sina koji je visok 205cm i odlučio da ga prijavi u opštinu, Ersan je postao tri godine mlađi. Uzbekistanski savez je uputio zvaničnu tužbu FIBA - i protiv turskog saveza. Turska je šatro provela šatro internu istragu i šatro nisu pronašli ništa sumnjivo, a FIBA je na arbitraži presudila u korist... Turske, jer draga FIBA sve jednako tretira.
Taj i takav Ilyasova je fantastičan košarkaš. U dresu Barce je razmontirao sve protivnike u ACB ligi, prošle sezone u Bucksima izborio playoff i igrao vrlo solidnu sezonu, a na ovom SP sipa trojke kao Ray Allen. Duge ruke, skok, brzina, šut... jedino je dribling sumnjiv.
VRLINE TIMA
Visina, visina, visina. Ljudi su ogromni. Turska odbrana vam ostavlja jako malo manevarskog prostora. Centarska linija igra sjajno, sastavljena od igrača koji dugo vremena igraju zajedno i odlično se poznaju. Većina igrača je dugo i sa Bošom Tanjevićem, što kroz reprezentaciju, što kroz Fenerbahce. Iako je specijalitet Boše Tanjevića tokom njegove duge trenerske karijere bila zona 1-3-1, kojom je ubijao protivnike, ovdje je prosto briljantna zona 2-3, koja prelazi u 2-1-2 kada lopta dođe na visoki post. Kako je Boša izjavio: "Patent na ovu zonu moram zastiti u zavodu!"
Turski igrači slijepo vjeruju u ovu odbranu, a npr. presingom vas natjeraju da u ogranizaciju napada uđete što kasnije. Kao što sam već pisao, cilj je onemogućiti oštra dodavanja na zonu i natjerati timove na što više lob pasova. Realno, oštra dodavanja su dosta teška zbog visine (u nekim trenucima u zoni stoje igrači prosječne visine 206cm) i dužine ruku turskih igrača. Također, protiv turske zone gotovo možete da zaboravite na onu priču o ofanzivnom skoku, jer Turci nakon promašaja kupe gotovo sve i onda ide munjevit kontranapad, koji najbolje trči vezni igrač Galatasaraya Arda Turan... pardon, Omer Onan (koji nastavlja tradiciju turskih bekova koji izgledaju kao fudbaleri, a koju je započeo Ufuk Sarica).
Podrška navijača u Sinan Erdem dvorani je odlična, a Turska je posljednja dva protivnika izbrisala sa parketa (Protiv Francuske je bilo tako dosadno da su neke kolege zavrtile porno uradak naše drage Severine, dok je protiv Slovenije barem 200 ljudi pola utakmice gledalo prelijepu crnokosu Turkinju sa tetovažom na ramenu, koja je na našoj tribini zamalo izazvala socijalne nemire).
MANE TIMA
Bekovi. Onan, Tunceri, Akyol, Arslan, Guler. Niko nije ekstra klasa. Svi imaju poduže crne minute. Svi osim Tuncerija su nesigurni sa loptom i nisu neki organizatori igre, a ni šuteri. Kao Srbija, ni Turska nema pravog šutera (dugo se vodila debata u Turskoj da li da se pasoš ponudi Chrisu Loftonu). Ilyasova je najbolji u šutu za tri, a to definitivno nije dobra vijest, jer njega mora stati šut kad-tad.
Onda ide poznata psihička nestabilnost. Turski košarkaši imaju čitavu istoriju raspada sistema u važnim utakmicama i neizvjesnim završnicama. Također, veliko je pitanje kako se turski bekovi ponašaju pod presingom protivničke ekipe. To do sada nismo imali priliku da vidimo.
TRENER
Boša Tanjević je stara škola, blago rečeno. Taktika ga nikada nije previše zanimala, kao ni neka komplikovana šematika u odbrani. On više vjeruje u intenzitet onoga što se radi na terenu. Boša je bio i ostao majstor za uliti samopouzdanje svojim igračima, utrenirati ekipu, motivisati do ludila i stvoriti atmosferu u svlačionici. To je to.
Boša u odbrani obožava igrati čovjek na čovjeka (vidjeli ste protiv Slovenije da je gotovo čitavu utakmicu Turska igrala čovjeka, za zonom nije ni bilo potrebe), bez neke posebno dobre strane pomoći. Rezervna odbrana je do ovog SP uvijek bila zona 1-3-1, koju je malo ko u Evropi igrao tako dobro, ali za ovaj tim to je 2-3 zona i to je jedino Bošino iskakanje iz sistema, koji uz par korekcija forsira već gotovo 30 godina.
DA BI SRBIJA POBJEDILA MORA... Iskontrolisati skok. Ne dozvoliti Turskoj da ih uvuče u igru 5 na 5, gdje će morati napadati zonu puno vremena. Pokušati koliko je moguće kontrolisati tempo utakmice (bez obzira koliko to čudno zvučalo, ali treba igrati što je moguće brže, jer je Turska generalno spora ekipa). Nakon defanzivnog skoka postići što više poena iz tranzicije i ranog napada, odnosno igrati u leđa turske odbrane, a pri tome voditi računa o izgubljenim loptama...
Slati Omera Asika na liniju slobodnih bacanja, jer pored njega Chris Dudley izgleda kao Mark Price. Uvesti domaćina u neizvjesnu završnicu i vidjeti kako turski košarkaši reaguju pod pritiskom rezultata i domaćih navijača, koji redom očekuju plasman u finale.
DA BI TURSKA POBJEDILA MORA... Igrati kao što je igrala do sada. Držati isti intenzitet odbrane i napada kakav je bio u dosadašnjem toku prvenstva (a bio je vrlo visok). Ostvariti prednost u skoku. Ilyasova mora pogađati otvorene trojke, a brat Hedo mora vrtiti pick n roll kao u Orlando Magicu. Važna je šuterska reakcija desnog veznog Omera Onana i Sinana Gulera, sa kojih će najvjerovatnije igrači Srbije pomagati u odbrani i natjerati ih da ih pobjede šutem ako mogu.
Za domaćina je bitno da Semih Erden, koji se iznenada probudio nakon dugogodišnje hibernacije, pruži solidnu partiju, jer je Turska jedan od rijetkih sastava na svijetu danas koji istovremeno igra sa dvije "petice", bez šuta sa poludistance - Erdenom i Asikom.
(Edin je za subotu najavio analizu drugog polufinala, SAD - Litvanija, uključujući "pozitivnu geografiju" Rudija Geja, američkog reprezentativca odgovornog za naslov ove kolumne).