Čitali ste ga sa zadovoljstvom tokom Mundobasketa, nas je uveseljavao i nervirao, jer kolumna "samo što nije"...Evo ga Edin na kraju, sa ljubavnom posvetom Kevinu Durantu.
Ovu kolumnu možete da tretirate kao ljubavno pismo autentičnom doktoru košarke Kevinu Durantu kojim ćemo da zaključimo neredovna javljanja sa SP u Turskoj. Očekujte subjektivnost, egzaltaciju, preuveličavanje, diskreditovanje Rosea, Navarra, Rudya, Splittera, Ilyasove, nekih kolega sa ESPN-a...dakle, uobičajene stvari. Ne očekujte previše zezanja u ovom tekstu. Trudićemo se da budemo ozbiljni....
Kao novinar se nikada nisam plašio da ponudim svoje mišljenje, da nešto prognoziram, da idem protiv favorita. Ježio sam se i danas se ježim od sakrivanja iza okoštalih frazetina i nečega što se zove "objektivnost" (izmišljena ljudska kategorija). To prepuštam onima koji neznanje i neinformisanost pokušavaju da upakuju u verbalnu dijareju o "realnosti". U tom kontekstu.....
Imao sam privilegiju da u finalu gledam NAJBOLJEG igrača na svijetu danas. Uzeo sam imaginarni notes precrtao Lebrona, Kobea i Wadea i na prvo mjesto stavio Kevina Duranta. Aplaudirao sam na kraju utakmice dok mi dlanovi nisu utrnuli. Dok se zviždalo američkoj himni ili premijeru Turske Erdoganu ili pak predsjedniku Gullu (više ni sam ne znam), ja sam gledao u Duranta i divio se njegovoj normalnosti nakon majstorije koju je ponudio samo 15-ak minuta ranije. Iskren da budem nije mi zasmetalo zviždanje na američku himnu (mada moji prijatelji iz Istanbula kažu da se zviždalo turskim političarima), jer dolazim sa prostora bivše Jugoslavije gdje je ovaj papanski gest nešto sasvim normalno. Meni je zasmetalo zviždanje kada je Kevin Durant dobio MVP nagradu, i to ne samo od turskih navijača, oko mene je bilo ljudi iz svih krajeva svijeta i većina je zviždala. Biti ljubitelj košarke, gledati ono što je napravio neku ko ima tek 21 godinu u FINALU SVETSKOG PRVENSTVA, i ne znati da to cijeniš je apsolutno svetogrđe.
Priznajem, uplašio sam se kako će finale SP izgledati nakon što sam vidio najgoreg sudiju u istoriji košarke kako se zagrijava - Luigija Lamonicu. Preduga je lista klubova i reprezentacija koju je ovaj nesretni Talijan ojadio. Mislio sam da nikada nećemo vidjeti užasnijeg sudiju od Carla Jugenbranda koji već 24 godine kasapi timove širom svijeta, ali prevario sam - Lamonica je barem za klasu gori. Ipak, kada je utakmica krenula shvatio sam riječi kolege Stevea, koji je na pitanje koga bi više volio u finalu - Tursku ili Srbiju, odgovorio: "Meni je svejedno, jer ni jedna ni druga reprezentacija nemaju rješenje za Duranta. Koliko bude potrebno poena, on će ih ubaciti".
Durant je protiv Turske trpao doslovno po slobodnom izboru. Njegova igra boli koliko je jednostavna. Durantula uzima ono što odbrana ponudi. Ako se odmakneš on pogodi šut, ako priđeš Kevin te obiđe. Mehanika šuta nije baš najbolja ali koga briga kada gotovo svaki put pogodi. Dečko ima "Uzi" u rukama, koševi samo pršte. Obratite pažnju na ovaj statistički podatak: u polufinalu i finalu ubacio je 64 poena uz samo 7 (sedam) izvedenih slobodnih bacanja!
Pogodio ih je šest, dakle ubacio je 58 poena iz igre, 90% tih koševa je došlo na postavljenu odbranu protivnika. Računajući i Rusiju u četvrtfinalu Durant je ubacio 97 poena u tri utakmice nokaut faze (David Blatt je izrotirao Monyu, Ponkrashova, Voroncevica, Mozgova, Voronova i Fridzona na Durantu, nije pomoglo. Na kraju je nemoćno sjeo na klupu).
Sjetio sam se kako je igrao Dirk Nowitzki u Srbiji 2005, ali jedna je bitna razlika, za Dirka je radila kompletna njemačka reprezentacija, kakva god bila. Igrači svjesni svojih limita su pravili sjajne blokove, oslobađali prostor, činili sve da Dirku olakšaju igru. S druge strane, Durant nije dobio dva kvalitetna bloka na ovom SP, ostatak reprezentacije uz izuzetak Billupsa mu nije olakšao gotovo ništa. On jeste trčao neke kontre, ali kada je krenula nokaut faza (naravno ne računajući Angolu), Amerikanci su u gotovo svakom pozicionom napadu vruć krompir bacali Kevinu koji je igrao 1 na 1, na 2, na 3, na 5 i činio da to izgleda nenormalno lako bez obzira na poziciju i igrača koji ga čuva (da ne pričamo da mu je prvi play bio Mustafa Rose, koji protiv Litvanije u polufinalu nije znao za koju ekipu igru u jednom trenutku, a Tomas Delninkaitis je protiv njega izgledao kao Dražen Petrović).
Prizvaću Kunderu u pomoć.. poštovani čitaoci, ovo je bila "Nepodnošljiva lakoća postizanja koševa" i svi mi zajedno smo imali privilegiju da gledamo čudo od igrača. Durant nije Lebron ili Kobe ili Wade i hvala bogu što je tako. Durant je ona stara škola zbog koje se i pisac ovih redova zaljubio u NBA. Durant je moderna verzija Alexa Englisha, igrač koji "samo" ubacuje koševe. Posebnog blještavila nema, ali kada treba koš zna se na koga ide lopta i niko, niko ne može to da zaustavi.
Tokom čitavog SP Durant se ponašao kao učenik generacije. Uostalom šta očekivati od momka koji je prije NBA drafta izjavio da je njegov najveći kvalitet to što ga je lako trenirati (bonus poene od mene dobija zato što mu je jedan od najboljih prijatelja osoba koja je dokazano luda - Michael Beasley, a to ne utiče na njega. Zamislite koliko je teško ostati normalan pored ludog Mikea. Sa njim bi i Denis Rodman poludio!). Nije bilo unošenja u lice protivničkim igračima, provociranja, razmetanja....opet nijedan od američkih igrača iz ove reprezentacije nije podgrijavao priče o bahatosti i aroganciji karakterističnoj za NBA.
(Na OI u Sydneyu 2000. gotovo svaka utakmica američke reprezentacije je bila na rubu opšte tuče. Prednjačio je Vince Carter koji je vrijeđao protivničke igrače, trenere, navijače, čak je pokušao na poluvremenu jedne utakmice da se fizički obračuna sa tri ruska košarkaša. Na klupi je sjedio uglavnom polupijani Rudy T kojem je polufinale protiv Litvanije vodio Tim Hardaway."Treneru, uvedi McDyessa! Nemamo nijednog visokog u petorci!!!" - je legendarna anegdota koja se i dan danas prepričava.)
Iz Beograda mi je drug nakon finala poslao zanimljivo pitanje: "Da li bi ovaj isti tim sa LBJ-om umjesto Duranta osvojio zlatnu medalju?"
Kao iz topa sam odgovorio "Ne!". Sad ko me zna, zna da LeBrona obožavam kao nešto jedinstveno što se pojavilo na košarkaškim terenima, ali mislim da ni on, a ni Kobe sa ovim sastavom umjesto Duranta ne bi osvojili zlatnu medalju. Lebron je po predispozicijama najmoćniji igrač na svijetu, ali nema dobar šut i ne snalazi se na zonu. Možete li da zamislite LeBrona kako sipa trojke na tursku zonu? Ja ne mogu.
Kobe ima dobar šut, ali opet taj šut nije na nivou Durantovog (sjetite se Kobeovih promašaja na OI u Pekingu - 32% trojke). Takođe, Durant sebi otvara prostor za šut sa manje driblinga i što je najvažnije sa svojih 207cm može mnogo lakše da šutira preko odbrane. Nisam siguran da bi Bryant podnio igranje sa neiskusnim bekom poput Rosea i ostalim mladim igračima koji često griješe (šta mislite koliko bi vremena proteklo prije nego bi Kobe pokušao golim rukama da zadavi Rosea? Dvije ili tri utakmice?).
Zahvaljujući prije svega Kevinu Durantu i odbrani, zlatna medalja se vraća kući. Kako smo i najavili u ovoj kolumni Amerikanci su igrali strašnu odbranu tokom SP. Neki principi su postojali u grupnoj fazi, kasnije su opet počeli da brljaju i da brane p'n'r kako im padne na pamet, ali atletski su toliko moćni da kada su koncentrisani jednostavno ne možete da im date koš (pitajte Linasa Kleizu kojeg je Dre Igoudala doslovno ugasio u polufinalu.)Kao novinar se nikada nisam plašio da ponudim svoje mišljenje, da nešto prognoziram, da idem protiv favorita. Ježio sam se i danas se ježim od sakrivanja iza okoštalih frazetina i nečega što se zove "objektivnost" (izmišljena ljudska kategorija). To prepuštam onima koji neznanje i neinformisanost pokušavaju da upakuju u verbalnu dijareju o "realnosti". U tom kontekstu.....
Imao sam privilegiju da u finalu gledam NAJBOLJEG igrača na svijetu danas. Uzeo sam imaginarni notes precrtao Lebrona, Kobea i Wadea i na prvo mjesto stavio Kevina Duranta. Aplaudirao sam na kraju utakmice dok mi dlanovi nisu utrnuli. Dok se zviždalo američkoj himni ili premijeru Turske Erdoganu ili pak predsjedniku Gullu (više ni sam ne znam), ja sam gledao u Duranta i divio se njegovoj normalnosti nakon majstorije koju je ponudio samo 15-ak minuta ranije. Iskren da budem nije mi zasmetalo zviždanje na američku himnu (mada moji prijatelji iz Istanbula kažu da se zviždalo turskim političarima), jer dolazim sa prostora bivše Jugoslavije gdje je ovaj papanski gest nešto sasvim normalno. Meni je zasmetalo zviždanje kada je Kevin Durant dobio MVP nagradu, i to ne samo od turskih navijača, oko mene je bilo ljudi iz svih krajeva svijeta i većina je zviždala. Biti ljubitelj košarke, gledati ono što je napravio neku ko ima tek 21 godinu u FINALU SVETSKOG PRVENSTVA, i ne znati da to cijeniš je apsolutno svetogrđe.
Priznajem, uplašio sam se kako će finale SP izgledati nakon što sam vidio najgoreg sudiju u istoriji košarke kako se zagrijava - Luigija Lamonicu. Preduga je lista klubova i reprezentacija koju je ovaj nesretni Talijan ojadio. Mislio sam da nikada nećemo vidjeti užasnijeg sudiju od Carla Jugenbranda koji već 24 godine kasapi timove širom svijeta, ali prevario sam - Lamonica je barem za klasu gori. Ipak, kada je utakmica krenula shvatio sam riječi kolege Stevea, koji je na pitanje koga bi više volio u finalu - Tursku ili Srbiju, odgovorio: "Meni je svejedno, jer ni jedna ni druga reprezentacija nemaju rješenje za Duranta. Koliko bude potrebno poena, on će ih ubaciti".
Durant je protiv Turske trpao doslovno po slobodnom izboru. Njegova igra boli koliko je jednostavna. Durantula uzima ono što odbrana ponudi. Ako se odmakneš on pogodi šut, ako priđeš Kevin te obiđe. Mehanika šuta nije baš najbolja ali koga briga kada gotovo svaki put pogodi. Dečko ima "Uzi" u rukama, koševi samo pršte. Obratite pažnju na ovaj statistički podatak: u polufinalu i finalu ubacio je 64 poena uz samo 7 (sedam) izvedenih slobodnih bacanja!
Pogodio ih je šest, dakle ubacio je 58 poena iz igre, 90% tih koševa je došlo na postavljenu odbranu protivnika. Računajući i Rusiju u četvrtfinalu Durant je ubacio 97 poena u tri utakmice nokaut faze (David Blatt je izrotirao Monyu, Ponkrashova, Voroncevica, Mozgova, Voronova i Fridzona na Durantu, nije pomoglo. Na kraju je nemoćno sjeo na klupu).
Sjetio sam se kako je igrao Dirk Nowitzki u Srbiji 2005, ali jedna je bitna razlika, za Dirka je radila kompletna njemačka reprezentacija, kakva god bila. Igrači svjesni svojih limita su pravili sjajne blokove, oslobađali prostor, činili sve da Dirku olakšaju igru. S druge strane, Durant nije dobio dva kvalitetna bloka na ovom SP, ostatak reprezentacije uz izuzetak Billupsa mu nije olakšao gotovo ništa. On jeste trčao neke kontre, ali kada je krenula nokaut faza (naravno ne računajući Angolu), Amerikanci su u gotovo svakom pozicionom napadu vruć krompir bacali Kevinu koji je igrao 1 na 1, na 2, na 3, na 5 i činio da to izgleda nenormalno lako bez obzira na poziciju i igrača koji ga čuva (da ne pričamo da mu je prvi play bio Mustafa Rose, koji protiv Litvanije u polufinalu nije znao za koju ekipu igru u jednom trenutku, a Tomas Delninkaitis je protiv njega izgledao kao Dražen Petrović).
Prizvaću Kunderu u pomoć.. poštovani čitaoci, ovo je bila "Nepodnošljiva lakoća postizanja koševa" i svi mi zajedno smo imali privilegiju da gledamo čudo od igrača. Durant nije Lebron ili Kobe ili Wade i hvala bogu što je tako. Durant je ona stara škola zbog koje se i pisac ovih redova zaljubio u NBA. Durant je moderna verzija Alexa Englisha, igrač koji "samo" ubacuje koševe. Posebnog blještavila nema, ali kada treba koš zna se na koga ide lopta i niko, niko ne može to da zaustavi.
Tokom čitavog SP Durant se ponašao kao učenik generacije. Uostalom šta očekivati od momka koji je prije NBA drafta izjavio da je njegov najveći kvalitet to što ga je lako trenirati (bonus poene od mene dobija zato što mu je jedan od najboljih prijatelja osoba koja je dokazano luda - Michael Beasley, a to ne utiče na njega. Zamislite koliko je teško ostati normalan pored ludog Mikea. Sa njim bi i Denis Rodman poludio!). Nije bilo unošenja u lice protivničkim igračima, provociranja, razmetanja....opet nijedan od američkih igrača iz ove reprezentacije nije podgrijavao priče o bahatosti i aroganciji karakterističnoj za NBA.
(Na OI u Sydneyu 2000. gotovo svaka utakmica američke reprezentacije je bila na rubu opšte tuče. Prednjačio je Vince Carter koji je vrijeđao protivničke igrače, trenere, navijače, čak je pokušao na poluvremenu jedne utakmice da se fizički obračuna sa tri ruska košarkaša. Na klupi je sjedio uglavnom polupijani Rudy T kojem je polufinale protiv Litvanije vodio Tim Hardaway."Treneru, uvedi McDyessa! Nemamo nijednog visokog u petorci!!!" - je legendarna anegdota koja se i dan danas prepričava.)
Iz Beograda mi je drug nakon finala poslao zanimljivo pitanje: "Da li bi ovaj isti tim sa LBJ-om umjesto Duranta osvojio zlatnu medalju?"
Kao iz topa sam odgovorio "Ne!". Sad ko me zna, zna da LeBrona obožavam kao nešto jedinstveno što se pojavilo na košarkaškim terenima, ali mislim da ni on, a ni Kobe sa ovim sastavom umjesto Duranta ne bi osvojili zlatnu medalju. Lebron je po predispozicijama najmoćniji igrač na svijetu, ali nema dobar šut i ne snalazi se na zonu. Možete li da zamislite LeBrona kako sipa trojke na tursku zonu? Ja ne mogu.
Kobe ima dobar šut, ali opet taj šut nije na nivou Durantovog (sjetite se Kobeovih promašaja na OI u Pekingu - 32% trojke). Takođe, Durant sebi otvara prostor za šut sa manje driblinga i što je najvažnije sa svojih 207cm može mnogo lakše da šutira preko odbrane. Nisam siguran da bi Bryant podnio igranje sa neiskusnim bekom poput Rosea i ostalim mladim igračima koji često griješe (šta mislite koliko bi vremena proteklo prije nego bi Kobe pokušao golim rukama da zadavi Rosea? Dvije ili tri utakmice?).
Od SP 1994 sam NBA igrače počeo da rangiram na osnovu toga kako se snalaze po FIBA pravilima na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima. Mojih top 10 NBA igrača po FIBA pravilima (ne diramo igrače sa OI 1992) jesu ovim redom: Kevin Durant, Carmelo Anthony, Paul Pierce, Shaquille O'Neal, Kevin Garnett, Reggie Miller, Ray Allen, Mark Price, Alonzo Mourning i Vince Carter. Trener Don Nelson.
Najgora desetorka ide ovako: Tim Duncan, Derrick Rose, Shawn Marion, Richard Jefferson, Baron Davis, Jermaine O' Neal, Dwight Howard, Elton Brand, Allen Iverson i Ben Wallace. Treneri (kao nagrada za užasan posao u Atini 2004.) Gregg Popovich & Larry Brown.
Na prvu petorku prvenstva zaista nema zamjerke. Svi najzaslužniji su tu. Na MVP-a takođe nema zamjerke, posebno nakon što je ispala Argentina mislim da je većini bilo jasno ko će biti najkorisniji igrac. Luis Škola Košarke je briljirao do meča sa Litvanijom (razbijanje brazilskih centara je bilo u stilu Hakeema Olajuwona. Varejao i Splitter bukvalno nisu znali šta im se dešava), ali Kestutis Kemzura se sjajno pripremio i tempom razbio Argentince.
Jedan od onih igrača koji su dramatično ugrozili svoj status igrama u završnici je i Ersan Ilyasova, koji je postao jedinica za strah u periodnom sistemu. Jedan Ilyasova. Ruski kolega Oleg sa NTV je patentirao sledeću krilaticu: "Sharapova, Zvonareva, Petrova, Ilyasova". Kako i ne bi. Nakon što je igrao sjajno na 30 razlike za Tursku protiv Francuske i Slovenije, Ilyasova je bukvalno nestao kada je trebao da povuče i pokaže khm...cojonese. Boša mu je u jednom trenutku pipao puls protiv Srbije, da vidi je li njegov najbolji strijelac uopšte živ. Još uvijek se vodi istraga da li je Ilyasova uopšte nastupao protiv SAD-a u finalu.
SP su za mene osim Duranta i Scole obilježili trojka Miloša Teodosića, Marcelniho Huertas, Mantas Kalnietis, svaki poraz Španije, način na koji je Bourousiss upropastio atmosferu u grčkoj svlačionici, Duda Ivković i briljatno vođenje utakmica, Boša Tanjević koji je između treninga išao na hemoterapije svaki dan, a opet doveo Tursku do srebra, potom loše suđenje (što i nije neka novost.), litvanski navijači koji nikada nisu priznali da je neko bio bolji od njih (nego su uvijek krive sudije ili položaj zvijezda ili Sabonis nije igrao), tvrdoglavost i rigidnost Mike Krzyzewskog (ali mi je na neki čudan način i dalje drag...Šta ću kad volim Duke), nepostojanje šuta kod Ricky Rubija, te neka čudna podlost koja izbija iz svakog pokreta Navarra i Rudya.
Na kraju možemo reći da je prvenstvo bilo vrlo dobro. Smijali smo se i nervirali, bilo je emocija na pretek, što i jeste najvažnije. Ako nešto ne volim onda su to ljudi kojima je svejedno. Zahvalio bih se svima vama na pohvalama koje su stizale iz čitavog regiona, drago mi je da ste shvatili šaljivi ton ove kolumne. Hvala taksisti Mustafi, Brki 1 i 2 na recepciji, majstoru Steveu što su svojim potezima uveselili ovo takmičenje. Nadam se da ćemo nastaviti druženje tokom predstojeće klupske košarkaške sezone koja bi trebala biti vrlo zanimljiva.
Budite zdravi i sretni jer jedino je to bitno (OSIM KOŠARKE, NARAVNO!).
PS: Redakcija MONDA se najlepše zahvaljuje Edinu na sjajnim kolumnama i viđenju jedne od najvažnijih sporednih stvari na svetu. Nestrpljivo smo čekali smo svaku novu kolumnu (ne bismo sada o količini poslatih sms poruka i mejlova sa samo jednim pitanjem: "Pa, dobro kad ćeš da nam pošalješ novu?") i kada bismo je dobili utrkivali se ko će da je objavi.
Hvala, Edine! Živ bio!