Legendarni centarfor napustio Milan i San Siro. Od navijača se oprostio emotivnim oproštajnim pismom, u kome se setio i duela "roso-nera" i Crvene zvezde. Pročitajte šta je napisao.
U redovima "roso-nera" proveo je 11 godina, odigrao 296 utakmica i postigao 125 golova. Posle toliko vremena smatra da je došao vreme za rastanak.
Navijačima je napisao oproštajno pismo, u kome se prisetio svih lepih momenata u dresu Milana. Prenosimo ga u celosti:
"Prvo i najvažnije što želim da vam kažem je da sam igrao i pobeđivao za Nas. Igre i pobede bez podele emocije ne znači ništa, ali vi i ja, mi, sve smo činili zajedno. Nadali smo se, trpeli, slavili i radovali. Podizali smo trofeje i osvajali titule zajedno u srcima. Uvek smo bili na istim talasnim dužinama i to niko nije mogao da nam oduzme.
Dragi navijači Milana, kada sam stigao u klub vi to niste ni znali. Sedeo sam u hotelskoj sobi i nisam mogao da izađem kako ne bih ugrozio pregovore Juventusa i Milana. Prvih nedelja i meseci proučavali ste me i gledali se.
A onda smo zaljubili jedno u drugo. Te večeri protiv Torina. Bili ste ljuti, stvari na terenu nisu se odvijale dobro i ćutali ste. Počeo sam da se zagrevam i podrška koju ste mi dali dovela nas je do pobede i 'ugurala' nas u Ligu šampiona, a povrh toga u finale u Mančesteru. Te uspomene, kao i one koje su mi pomogle da sredim misli tokom teških perioda 2005. i 2008. godine, uz jezu koju sam osetio duž kičme 9. avgusta 2006, na svoj rođendan protiv Crvene zvezde (u kvalifikacijama za LŠ), zauvek ću čuvati kraj srca.
Atina. Fudbal nam je podario samo iz jednog razloga: ja i vi, mi, želeli smo trofej Lige šampiona toliko jako, toliko snažno da je morao da nam pripadne. Naravno, stvarnost je nadmašila najluđe snove. Dva gola protiv Liverpula, dve godine posle Istanbula, sedma titula Lige šampiona. Sudbina nam je dala više nego što je iko smeo da se nada.Danas bih izrazio zahvalnost uz poštovanje predsedniku Berluskoniju i Adrijanu Galijaniju. Njihova energija i njihova sposobnost da prenose emocije učinili su me jačim i pogurali me preko svih granica. Ipak, želeo bih da spomenem i one koji su sa mnom radili od omladinskih dana do fantastičnih klubova za koje sam igrao. Pomogli su mi da postanem čovek i igrač kakav sam danas.
Hvala ti Milane, hvala ti fudbale. Dozvolite mi da vas nazovem svojim, narode Vija Turatija, od Milanela do kancelarija i telefonskih operatera, fizioterapeuta, doktora, kuvara, od zaposlenih na stadionu do svlačionice. Svi vi koji ćete me gledati u nedelju u kratkim rukavima i sa željom da postignem gol. Ćao Karlo Anćeloti, osvojio sam mnogo sa tobom, ćao divni navijači koji ste me pratili do kraja sveta sa emocijama i strašću. Ćao moji saigrači, današnji i jučerašnji.
Na kraju mi dozvolite da zahvalim svojoj porodici, majci Marini, ocu Đankarlu, Simoneu i Tomazu. Nikad ne bih stigao do ovde bez vas. Vi ste moja snaga. Dragi Milane, napuštam te samo zato što je to život. Došao je trenutak za rastanak i ti to znaš, kao i ja.
Ćao i hvala svima.
Pippo Inzaghi".
(MONDO)