Pred Partizanom je novi pokušaj ulaska u Ligu šampiona. Ali, u tome ga, i pored ličnih obećanja i ambicija, neće predvoditi Avram Grant. Ko je sve vodio Partizan u ovom milenijumu...
Ali, osvojeni trofeji nisu garant trenerima crno-belih da će zadržati posao. Naprotiv! Uprkos dominaciji, klub iz Humske je za pet godina promenio isto toliko šefova stručnih štabova. Uskoro će i šesti na klupu...
Menjani su i onda kada za tako nešto nije bilo potrebe.
Posle dve sušne sezone (2006. i 2007), Partizan je sa Miroslavom Đukićem krenuo u osvajanje treće "duple krune" u istoriji kluba. "Đuka" je preporodio Partizan, koji je jesen u sezoni 2007/08. odigrao vrlo kvalitetno i dopadljivo. Prvi deo sezone završen je sa šest bodova prednosti u odnosu na najbliže pratioce.
Ali, onda je usledilo šok. Đukić je prihvatio poziv Zvezdana Terzića da preuzme reprezenatciju Srbije. Partizan je iznenada ostao bez trenera!
Tadašnji sportski direktor Ivan Tomić i generalni sekretar Gordan Petrić insistirali su na dovođenju još jednog neiskusnog trenera - Slaviše Jokanovića. U to veme predsednik crno-belih Tomislav Karadžić nije se protivio ovom rešenju.
Jokanović je seo na klupu 25. decembra 2007. i već u prvoj trenerskoj sezoni osvojio "duplu krunu" sa klubom u kojem se afirmisao kao igrač.
U pohodu ka Ligi šampiona zaustavio ga je Fenerbahče, a u Ligi Evrope nije uspeo da upiše nijednu pobedu.
Uprkos lošim rezultatima na međunarodnoj sceni, u domaćim takmičenjima sve je funkcionisalo onako kako je u Humskoj bilo zamišljeno. Kraj druge sezone, prve cele u Partizanu, Jokanović i njegovi saradnici dočekali su u potpunom slavljeničkom raspoloženju. Odbranjeni su i titula i pehar u Kupu.
Ovaj put, uprava na čelu sa Draganom Đurićem, ali i navijači, tražili su rezultat i u Evropi. Međutim, crno-beli su tog leta prošli gore nego prethodnog. Kiparski APOEL bio je jači u trećem kolu kvalifikacija, a pobeda protiv Žiline za plasman u Ligu Evrope bila je slaba uteha.
Iako za nešto manje od godinu i po dana trenerskog posla u Partizanu nije izgubio nijedan trofej u Srbiji (četiri od četiri), predsednik Đurić, zajedno sa ostatkom uprave kluba iz Humske, zahvalio se Jokanoviću na saradnji.
Posao je preuzeo Jokanov pomoćnik Goran Stevanović.
Ekipa je bila u krizi... Zvezda je bežala u šampionskoj trci, a Kup je izgubljen u polufinalu od Vojvodine. Ni u Ligi Evrope nisu cvetale ruže, Partizan je stao u takmičenju po grupama, ali će ostati zapisano da je Stevanović uspeo da prekine crnu seriju i da konačno zabeleži pobedu protiv Šahtjora u Beogradu.
Sredinom aprila 2010. Zvezda je i dalje vodila na tabeli. Imala je tri boda prednosti, dok je Partizan bio zatrpan problemima. Usledio je logičan potez - uprava se zahvalila Stevanoviću.
Remontovan "parni valjak" vezuje svih šest pobeda do kraja Superlige, najbitniju u "večitom derbiju" golom Radosava Petrovića, dok Zvezda od mogućih 18 bodova osvaja samo sedam. Partizan je odbranio titulu u poslednjem trenutku.
S obzirom na uloženi novac u prelaznom roku (30.000 evra), o Ligi šampiona malo ko je razmišljao. Te godine se i igranje Lige Evrope smatralo premijom. Ipak, kada su se svi najmanje nadali, dogodilo se čudo u Briselu. Srpski prvak eliminisao je belgijski Anderleht i po drugi put se našao među evropskim kremom.
Za samo četiri meseca, od gotovo izgubljene titule, Partizan je stigao do rezervisanih utakmica sa Arsenalom, Bragom i Šahtjorom. Nije osvojio bod, ali daleko od toga da se obrukao.
U Superligi događaji su išli već ustaljenim tokom. Zvezda nije bila konkurentna u duelima sa crno-belima. Izgubila je na oba fronta, pa je Partizan u svoje vlasništvo vratio i Kup, izgubljen godinu dana pre. U Humskoj se slavila nova "dupla kruna".
Ovaj put od Stanojevića se očekivao siguran plasman u Ligu šampiona. Usledili su neočekivani kiksevi, koji su najviše posledica iznenadnih promena u igračkom kadru (prodaja Stefana Savića pred početak takmičenja). U kvalifikacijama za Ligu šampiona bolji je bio Genk, a za Ligu Evrope slabašni Šamrok. Za ovaj drugi neuspeh nema opravdanja.
Veliki šok! Navijači su bili razočarani, ali i spremni da treneru oproste blamažu sa Ircima.
Uprava nije tako mislila. U septembru, posle utakmice sa OFK Beogradom, uz dosta obostranih "teških" reči, čelnici srpskog šampiona, uprkos upornom negiranju da ne planiraju slične poteze, smenjuju Stanojevića. Uprava je već imala spremnog naslednika (Zorana Milinkovića).
Preko noći se dogodio veleobrt. Mladen Krstajić je najavio ostavku Draganu Đuriću ukoliko ne vrati Stanojevića na trenersko mesto. Prvi čovek Partizana nije imao kud. Mladi stručnjak nastavio je rad.
I ova odluka bila je na mestu. Partizan možda nije blistao igrom, ali rezultatima svakako jeste. Od septembarskih potresa, do kraja jesenjeg dela sezone Stanojević i njegovi puleni ređali su sve same pobede.
Prošla 2011. godina završena je "duplom krunom", a prvi deo prvenstva sa ogromnih deset bodova viška i plasmanom u polufinale Kupa.
Međutim, drama u Humskoj tek se spremala!
Umesto novogodišnjeg slavlja, Partizan se uzdrmao iz temelja na zimskoj pauzi. Sve je puklo, sukob na relaciji sportski sektor - Dragan Đurić i Upravni odbor je kulminirao.
Kao pobednici su izašli funkcioneri.
Stanojević je smenjen, iako su do poslednjeg dana, u više navrata, iz uprave tvrdili da se neće odlučiti na takav potez. Doživeo je istu sudbinu kao Slaviša Jokanović godinu i po dana pre.
Partizan je ovaj put našao rešenje u inostranstvu. U Humsku je za ogroman novac (za naše prilike) stigao Avram Grant. Navijači su uglavnom bili protiv Izraelca tražeći da se na mesto trenera vrati Stanojević. Za upravu je ta priča bila završena.
Grant je dobio puno poverenje od vodećih ljudi Partizana.
Loše je počeo, za samo dva kola praktično je prepolovio prednost koju je "zadužio" od Stanojevića. Nervoza je bila sve veća, ali je na Grantovu sreću i "večiti rival" počeo da posrće, pa je prvenstvo naizgled lako rešeno.
Ono što je posebno zasmetalo navijačima Partizana, konačno i pojedinim članovima uprave, su tri vezana poraza od Crvene zvezde, i to bez datog gola. Na taj način prekinuta je dominacija Partizana u "večitim derbijima", koja je trajala skoro pet godina.
Bio je to neoprostiv greh!
Obećanja da će od Partizana napraviti konkurentan tim za Ligu šampiona pala su u vodu, a da ni Superliga još nije završena. Rastanak Granta i Partizana je došao. Zanimljivo, ovaj put ne zbog toga što predsednik Đurić nije bio zadovoljan njegovim radom. Naprotiv! Već zbog želje Izraelca da napusti Srbiju (valjda zbog bolje ponude).
S obzirom na okolnosti koje su pratile njegov dolazak u Partizan, kao i rezultat postignut sa prvim timom, dugo se i zadržao. Četiri i po meseca...
Na njegovo mesto priprema se Vladimir Vermezović, među novinarima poznat i kao "čika Crni".
Svi treneri Partizana od 2000. godine:
- Avram Grant (13. januar 2012. - 20. maj 2012) - titula
- Aleksandar Stanojević (16. april 2010. - 13. januar 2012) - dve titule i kup, grupna faza LŠ
- Goran Stevanović (5. septembar 2009. - 16. april 2010)
- Slaviša Jokanović (25. decembar 2007. - 5. septembar 2009) - dve titule i dva kupa
- Miroslav Đukić (9. јanuar 2007. - 19. decembar 2007)
- Miodrag Ješić (18. мај 2006. - 9. јanuar 2007)
- Jirgen Reber (6. oktobar 2005. - 11. мај 2006)
- Vladimir Vermezović (6. januar 2004. - 2. оktobar 2005) - titula, osmina finala Kupa UEFA
- Lotar Mateus (22. decembar 2002. - 13. decembar 2003) - titula, igranje u Ligi šampiona
- Ljubiša Tumbaković (24. мај 2000. - 18. decembar 2002) - dve titule i kup
- Miodrag Ješić (3. jun 1999. - 21. мај 2000).
(V. Sukdolak, MONDO)