Iako planira da igra još koju godinu, potencijalni povratnik u Crvenu zvezdu može polako da počne sa svođenjem računa ispod sjajne karijere...
Međutim, kada se vrati 16 godina unazad i od debija u seniorskom timu Zvezde počne da "mota film" ka sadašnjosti, jasno mu je da je ostvario veliku većinu svojih ciljeva.
Bio je državni prvak sa crveno-belima, Budućnošću, Taukeramikom i Montepaskijem, a sa svim tim ekipama osvajao i nacionalne kupove. Bio je prvak Evrope i sveta sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije, ima tri medalje sa mlađim nacionalnim selekcijama, tri puta u karijeri bio je evroligaški strelac godine, jednom član idealne petorke...
"Ubedljivo najdraža mi je titula u ekstremno jakoj španskoj ligi, gde uvek ima pet ili šest kandidata za prvo mesto. Mislim da je u poslednjih deset sezona samo Barselona uspela da odbrani tron i to tek sada. Jako sam ponosan na svoje tri sezone u Taukeramici, tokom kojih smo osvojili tri Superkupa, Kup kralja, titulu i dva puta išli na Fajnal for Evrolige", počeo je Rakočević razgovor za MONDO.
"U jako lepom sećanju mi je ostao i Kup 2003, sa Crvenom zvezdom u Novom Sadu, onaj legendarni turnir, kada smo sve tri utakmice dobili u produžetku. Naravno i titula sa Zvezdom 1998".
Kako ti zvuči podatak da je Zvezda bez titule čak 14 godina?
"Nažalost... Prošlo je stvarno mnogo vremena. Dovoljno je reći da sam jedan od retkih, ako ne i jedini preostali aktivni igrač iz tog sastava. Imali smo ekipu punu dobrih igrača, poput Topića, Topalovića, Olivera Popovića, Igora Perovića... Finale smo odigrali pred velikim brojem navijača i to mi je jedan od najdražih trofeja".
"To je bila fantastična sezona, čak smo imali šansu da uzmemo i Kup Radivoja Koraća, ali smo u finalu nesrećno izgubili od Meša iz Verone, posle pobede u gostima u prvom meču. Međutim, vratilo nam se u plej-ofu, osvojili smo titulu i posle uzeli još samo dva domaća Kupa 2004. i 2006. Vreme je i bilo bi super da Zvezda opet krene tom stazom".
DVA ZLATA IZNAD SVEGA
"Najbitniji od svega su mi zlato na Evropskom prvenstvu 2001, pa na Svetskom u Indijanapolisu 2002. godine. Te medalje ne bih menjao ni za šta. Biti deo takve ekipe, pa koliko god imao malu ulogu, kada se osvoje takvi trofeji, oni ostaju za ceo život. Ekstremno sam zadovoljan reprezentativnom karijerom, jer su to uspesi koje retko ko može da doživi".
"Van reprezentacije sam poslednjih pet godina, ali nemam nikakav žal što se toga tiče. Par puta sam hteo da igram, pa su me sprečavale povrede, nekada sam izostajao iz drugih razloga, a sada više i nisam u pravim godinama i mislim da je to završena priča", realan je Rakočević.
Da li ti je ipak krivo što neke od najboljih sezona na klupskom planu, nisi krunisao u plavom dresu tokom leta?
"Može i tako da se gleda, međutim, realna slika je bila potpuno drugačija. U Taukeramici se stvarno pakleno radi. Imao sam oštre trenere, a španska liga je u tom trenutku bila daleko najjača u Evropi. Poslednje dve sezone tamo sam imao upaljene Ahilove tetive i bilo je nemoguće da leti igram za reprezentaciju. Mogao sam, ali uz rizik od povrede koja bi mi možda završila karijeru".
"Da sam igrao u drugom timu, koji završava ligu ranije, gde se lakše igra i trenira, bilo bi drugačije. Ali, stvarno ne žalim - ko god da igra i ko god da je trener, uvek pratim i podržavam reprezentaciju".
RAZOČARALI SMO 2005.
Javnost najčešće lako osuđuje igrače koji odluče da "preskoče" leto sa reprezentacijom, ali tvoja priča o povredama ukazuje na postojanje druge strane medalje?
"Ako slušaš te komentare, ili čitaš forume, gde mogu da se oglase i ljudi sa vrlo površnim razmišljanjem, pa kažu 'treba im oduzeti pasoš', ili 'poslati ih u vojsku' - to je ekstremno laičko gledište. Šta da kažeš, kada ti se završi sezona 20. juna, pripreme reprezentacije počinju 4. jula, a ti, recimo, imaš dete, sa kojim želiš da provedeš malo vremena? Povrh toga imaš povrede i druge probleme, a igrao si za reprezentaciju prethodnih 10 godina i svojih 10 leta si dao bez ikakve finansijske nadoknade? I onda neko dođe i kritikuje te što se nisi odazvao i 11. put... Na takve se ne treba obazirati".
"Ljudi koji su bliski košarci znaju da je igranje za nacionalni tim potpuno dobrovoljno, da je to stvar ljubavi prema zemlji i dresu, ali da nosi i neke rizike. Nije čudo što u NBA ligi igraju bez problema do 40. godine, što Stiv Neš sa 38 godina potpisuje trogodišnji ugovor sa Lejkersima, a mi Evropljani trajemo do 35-36, u najboljem slučaju", iznosi Rakočević interesantno poređenje.
"Mislim da je sve to zbog pogrešnog sistema takmičenja, liga koje predugo traju i obaveza u reprezentaciji odmah posle toga. Dok se to ne promeni, vrlo teško ćemo viđati reprezentacije u kompletnom sastavu. Kada bi se lige završavale u aprilu, do sredine maja da bude gotov i plej-of, svi bi imali vremena da se oporave, ponovo užele košarke i igrali bi za svoju zemlju. Verujem da će se to promeniti jednog dana".
Pomenuo si najveće uspehe, ali svima je u sećanju ostalo i Evropsko prvenstvo 2005, kada je na domaćem terenu pretrpljen debakl. Šta smatraš razlozima tog neuspeha?
"Događa se da favorit ispadne mnogo pre finala i to nije ništa neprirodno. Istina je da nismo imali savršenu atmosferu u timu, to su svi znali, međutim, Željko Obradović je posle svega rekao jako pametnu stvar - 'da uzmemo 2005. i 10 godina unazad, da li ste zadovoljni ukupnim učinkom reprezentacije?'"
"Jeste da se uvek najviše pamti ono poslednje, ali ako se pogleda i šta je bilo pre toga, stvarno je bilo fantastičnih uspeha. Svesni smo da smo razočarali, ali verujte da je i nama igračima bilo vrlo teško. Svi smo sanjali o trijumfalnom završetku u Beogradu i lepom oproštaju starijih igrača, kakvi su tad bili Bodiroga, Rebrača i Tomašević. Sport ume da bude i jako surov".
OSTVARIO SAM SAN
Kao klinac si bio fanatik za NBA ligu, da li i dalje pratiš šta se događa "preko bare"?
"Ne pratim previše, ali navijao sam da Majami postane šampion, zbog mnogih ljudi koji su osporavali Lebrona Džejmsa, iako čovek igra fenomenalno. Drago mi je što su osvojili titulu, ali priznajem da nisam pogledao nijednu utakmicu poslednjeg finala".
Sezona u Minesoti (2002/03) je period koji ti je sigurno ostao duboko urezan u sećanju? Da li se čuješ sa nekim od bivših saigrača?
"Da, ostao sam u povremenom kontaktu sa Volijem Zerbijakom, koji je posle otišao iz Minesote i promenio nekoliko timova... U to vreme je za mene bio veliki šok otići direktno iz naše zemlje i naše sredine u Ameriku, ali glavno je da sam ostvario svoj dečački san, jer sam kao dečak postavio sebi cilj da odigram jednu sezonu u NBA. Ostvario sam ga već sa 23-24 godine i prezadovoljan sam zbog toga. Iako sam u proseku igrao samo pet minuta, bio sam tu cele sezone i imao nekoliko zanimljivih utakmica".
Koga pamtiš kao najnezgodnijeg protivnika?
"Ostao mi je u sećanju jedan meč protiv Filadelfije, kada sam čuvao Alena Ajversona. Igrao sam agresivnu 'overplay' odbranu i na početku sam uspeo da ga isfrustriram, ali kada se malo zagrejao, postalo je dosta teže po mene. Tada je Ajverson bio u top formi i bilo je nemoguće zaustaviti ga".
NIJE LAKO IGRATI U SRBIJI
Koliko ti je boravak u NBA ligi značio za dalju karijeru?
"Iz Amerike sam poneo jako važna iskustva, ne samo igračka, nego i životna. Ta sezona mi je bila mnogo važna, a ključna je bila sezona posle te, sa Zmagom Sagadinom u Zvezdi, kada sam bukvalno radio po ceo dan. Iako smo imali mlad i nov tim, igrali smo fantastično. Nažalost, nismo imali priliku da se borimo za titulu, jer se dogodila ona nemila scena u Vršcu sa policijom, navijačima i prekidom utakmice..."
Ambijent u srpskoj košarci od tada se nije promenio nabolje. Najavio si povratak u Zvezdu, pa, koliko ti učešće u svim tim aferama i svađama deluje primamljivo, posle mnogo godina provedenih u inostranstvu?
"Video sam sve - igrao sam i u Turskoj, Španiji, Italiji, kod nas, pa mogu realno da kažem da u Srbiji nije previše zdrava atmosfera. Mnogo više energije se troši na stvari van terena, neka osuđivanja i kritike, uvrede, nepoštovanje... To nikako nije dobro za sport", jasan je Igor.
Među navijačima takođe vlada velika netrpeljivost?
"U Španiji, ako si igrač Real Madrida, a priđe ti na ulici navijač Barselone, on će maltene da ti se pokloni i sa velikim poštovanjem te zamoli za fotografiju ili autogram. Kod nas je dosta drugačije, nije toliko fino i sa respektom. Čak i u Turskoj je mnogo, mnogo bolje nego ovde..."
"Mislim da je to umnogome stvar našeg mentaliteta - kao u Grčkoj - da je to zbog nervoze i nezadovoljstva, koje mladi ljudi već godinama akumuliraju. To jeste stvar koja me odbija i plaši. Treba se vratiti u jako napet ambijent, ali nadam se da ću uspeti sve to da kanališem na pravi način. Sigurno je da ovdašnjim igračima nije lako da sve to ponesu".
(Ivan Bogunović - MONDO, foto: MN Press, Petar Stojanović)