Subota je dan za pijacu. Tekst posvećen domaćicama i domaćinima koji svake subote idu na pijacu. Posetite sa mnom Borou market, najveću pijacu u Londonu.
Oduvek sam voleo da idem na pijacu. Još kao klinac, sa matorcima, bili to baba ili deda, ili ćale i keva, to mi je nekako ušlo u naviku. Subotom se znalo - odlazak na pijacu na Banovom brdu. Sada je to Zemunska pijaca, mada sve ređe i ređe idem, jer nemam vremena i zbog toga mi je žao.
Odlazak na pijacu je dan za mini-ritual i za druženje. Svako od nas, koji idu na pijacu, ima svog seljaka sa kojim je redovno u kontaktu. Znate ono: "E, Mile, sledeće nedelje mi donesi ONAJ krompir" ili "Sledeće subote isto 300 kajmaka" ili kad vam prodavac kaže: "Komšija, imam nešto za tebe, dođi kad se raziđe gužva, ispod tezge mi je, pa da ostali ne vide...".
Ovaj tekst koji čitate posvećen je svim našim starijima ili "matorcima", svim mamama, bakama, domaćicama, tatama, dedama, koji subotom ujutru ne propuštaju da "skoče" do lokalne pijace (Kalenić, Bajloni, Zelenjak, niška, novosadska, subotička, zrenjaninska, čačanska, kragujevačka...).
Za njih, a i za vas mlađe čitaoce koji niste "genetski modifikovani" da se sudarate sa gomilom ljudi subotom ujutru u potrazi za dobrim zelenišom i povrćem ili voćem, dobrim sirom i kajmakom.
Posetio sam jednu od najvećih pijaca u Londonu - Borou market (Borough market), smeštenu u blizini Londonskog mosta (London bridge). Englezi idu na pijacu svaki dan, ali su udarni dani, sreda, petak i subota. Pogotovo subota.
Na ovoj pijaci možete da nađete sve što vam padne na pamet, a po izgledu podseća na onu na Zelenom vencu. Kačkavalj (čedar) iz raznih krajeva Velike Britanije, jači ili onaj koji se topi, razne pekarske proizvode od čuvenih pereca do spektakularno ukusnih kolača, naravno svo voće i povrće, začine koji nama, ljubiteljima kuhinje, tako nedostaju u pravljenju jela, pečurke iz raznih krajeva sveta, francuski luk, beli kineski luk, paradajz u obliku srca, potom raznorazne ribe, rakove...
Pokušao sam da uporedim cene. Čini mi se da je kod njih nešto skuplje, ali s obzirom na ogromnu razliku u standardima...Tako 12 jaja košta 2,80 funti (to vam je negde oko 400 dinara), kilogram mesa dvadesetak funti, kilogram paradajza 2,5 funte, 100 grama pečuraka 2,28 funti (kraljevske ili šitaki)...Kod nas, recimo, 12 jaja oko 120 dinara, kilogram paradajza 100 dinara, kilogram luka 50 dinara, kilogram mesa od 600 do 900 dinara...
Moj novi prijatelj, Mark Bejns, inače kuvar u jednom od luksuznih restorana u Londonu (o čemu ćete čitati narednih dana), bio je sa mnom na pijaci. Zamolio sam ga da "napuni" torbu namirnicama koje bi on kupio za jedan, po njegovom izboru, italijanski ručak, jer to voli (iako u restoranu priprema, zaista, spektakularna jela).
Ovo je njegova torba:
- Francuski luk
- Sveža ljuta papričica
- Paradajz
- Svež bosiljak ili origano
- Sveža pasta ili riba
- Aqua Bazza (Crazy Water) ili "Luda voda"
- Za sos treba i malo vina.
Sve to košta oko pet funti ili šest, sedam evra.
On obožava da ide na pijacu, to mesto ga, kaže, inspiriše i daje mu neke nove ideje.
"Da imam dete, voleo bih stalno da ga dovodim na pijacu, da ga upoznajem sa namirnicima, ukusom i mirisom hrane. Pre bih ga dovodio ovde, nego u park. Teško mi je da ti objasnim kakav osećaj imam kad vidim svu ovu hranu...Mnogo volim da kuvam, to je moja strast", rekao mi je Mark, kome je, inače, prvi posao bio kod Gordona Remzija, potom je šest godina radio sa Džejmijem Oliverom i sada je sa Sajmonom Bojlom, u restoranu "Brigade".
Ako ogladnite tokom razgledanja pijace, nema problema. Gotovo na svakom koraku ili svakoj drugoj tezgi priprema se hrana. I to, naravno, raznovrsna. Od sendviča od pačetine (8 funti), preko paelje, neke vrste ovdašnjih čvaraka...Možete da probate i kobasicu (4,5 funte), rolovanu slaninu (3,5 funte), goveđa ili svinjska pljeskavica košta 4,5 funte..."Imaš ovde i najbolji kebab u gradu", uverava me Mark.
Posebno mi se dopao deo sa čajevima. Prodaju ih Indijci, a poruka na jednoj tezgi je dovoljno jasna: "Isplati se kupiti dobar čaj".
Dok sam prolazio raznorazne tezge, odjednom nešto poznato ili blisko. Tezga sa proizvodima iz Hrvatske! Maslinovo ulje i ostalo Made in Dalmatia. Ej, a gde smo mi ovde? Šta je sa Srbijom? Pa, ako imamo nešto da ponudimo to je hrana! Kad ćemo da se opametimo i počnemo nešto da radimo, vrtele su mi se misli po glavi.
Ima i tezgi sa raznoraznim ukusnim slatkišima, kolačićima, a ako ste došli u London pa vas vuče nostalgija, možete da je "zavarate" odlaskom na baklavu! Pravu tursku baklavu.
Posle obilaska tezgi sa povrćem, voćem, mlečnim prozvodima, Londonci odu na kafu, kažu, najbolju u gradu. Reč je o kafeteriji "Monmaut" (Monmauth), tik uz pijacu. Tu ume da se stvori red duži od 100 metara! Svi strpljivo čekaju, ne odustaju, jer žele da popiju baš tu kafu. I niko nije nervozan!
"Nikad nećeš videti da neko izađe iz reda i da ne sačeka. Ovde je stvarno najbolja kafa, osećaš onaj pravi miris. Zaboravi na 'Starbaks' i ostale lance...Ovde ljudi dolaze pre posla da uzmu kafu. Dešava se da izađu iz metroa, samo da bi ovde kupili kafu, a onda se vraćaju u metro i nastavljaju ka poslu", rekao mi je Mark, a onda smo obojica uzeli po kapućino.
Vredelo je čekanja.
(Izveštač MONDA iz Londona, Predrag Vujić)