...zamišljen kao ozbiljan politički film koji bi trebalo da se gleda kao blokbaster triler, ali verovatno i da ostavi svoj trag na dodeli Oskara i Globusa, ’’Argo’’, makar u svojoj prvoj polovini uspeva u ove prve dve stavke – tema je više nego ozbiljna, protok adrenalina je evidentan, a ni uzbudljivom narativu ne nedostaju inteligentni dijalozi...
Režija: Ben Aflek
Uloge: Ben Aflek, Džon Gudman, Alan Arkin
Distributer: Tak
Bio sam klinac, ali se sećam ove iranske političke krize sa taocima. Naravno, tada bez interneta i mnoštva domaćih ili stranih TV kanala koji bi vrteli vesti iz Teherana, ali sa televizijom čije su vesti danima, mesecima kao prvu vest vrtele upravo ovu priču. Danas je sve drugačije, pa tako na primer aktuelnu dramu između Palestine i Izraela možete videti na jednoj ili eventualno dve domaće televizije i to u 27. minutu centralne informativne emisije ili kao vest sakrivenu i na najpoznatijim domaćim internet portalima, ali ajde da se ne bavim ovom današnjom državom i društvom. Uzgred, tada niko nije navijao za iranske ’’studente’’, već su svi iskreno brinuli za zatočene u američkoj ambasadi. Kao što rekoh, neka sasvim deseta država i neko sasvim petnaesto vreme.
Ali baš zbog svega ovoga nikako nisam mogao da propustim film ’’Argo’’ koji je ovih dana počeo sa životom u našim bioskopima. Od toga nije bilo jače ni moje poprilično nepoverenje prema Benu Afleku glumcu, ali ni prema Benu reditelju, iako se njegova dva prethodna filma (’’Gone Baby Gone’’ i ’’The Town’’) dosta dobro kotiraju u uglednim i neuglednim kritičarskim krugovima, pa čak i kod nekih mojih prijatelja mada oni sami to ne priznaju. Svejedno, ja sam bio dobro pripremljen za ’’Argo’’, željan dobre političke priče u kojoj neće biti ni Srba ni Hrvata, ali i bez nekih kolosalnih očekivanja po pitanju umetničkog dela koje će mi biti servirano. Izgleda da nisam bio jedini – u pristojno popunjenoj bioskopskoj dvorani posle dugo, dugo vremena film sam gledao sa nekom sjajnom publikom koja je imala normalne, bioskopske reakcije na slike koje su se vrtele na platnu.
Radi se o krizi talaca u Teheranu krajem 1979, drami koja će trajati puna 444 dana, sve do januara 1981. godine. Ali iako film počinje zaista uzbudljivom i uverljivom scenom ulaska revolucionarnih Homeinijevih studenata u zgradu američke ambasade u glavnom gradu Irana, fokus ’’Arga’’ nije na 50-ak Amerikanaca koji će sve vreme biti zatočeni u toj zgradi, već na šestoro službenika ambasade koji su u trenutku napada uspeli da izađu na ulice Teherana i pobegnu u rezidenciju kanadskog ambasadora koji ih je nesebično primio u svoj dom. Irancima je trebalo više od dva meseca da shvate da neki službenici nedostaju u zgradi, ali ni Vašington nema rešenje kako da izbavi svoje sakrivene sunarodnike.
Zato je tu Toni Mendez, operativac CIA-e koji dolazi na očajničku, ali i genijalnu ideju da pomenutoj šestorki obezbedi lažni identitet po kojem su oni u stvari kanadske filmadžije koje su tu samo da bi ispitali lokacije za snimanje SF filma u iranskoj prestonici i obližnjim pustinjama. Iza kulisa globalne krize, Mendez i šestoro prestravljenih Amerikanaca kreću ka aerodromu, jedinom prozoru ka slobodnom svetu.
Zamišljen kao ozbiljan politički film koji bi trebalo da se gleda kao blokbaster triler, ali verovatno i da ostavi svoj trag na dodeli Oskara i Globusa, ’’Argo’’, makar u svojoj prvoj polovini uspeva u ove prve dve stavke – tema je više nego ozbiljna, protok adrenalina je evidentan, a ni uzbudljivom narativu ne nedostaju inteligentni dijalozi. Mnogi u Aflekovom filmskom timu blistaju – starinska fotografija je neodoljiva baš kao i kostimi i frizure, atmosfera pomalo mračna, autor kritičan prema Homeiniju, ali svestan pogubne politike koja je i dovela do krize, sve u svemu skoro pa senzacionalan start filma od kojeg nisam mnogo očekivao. I da stvari budu još bolje, kako se stvar komplikovala u stvarnosti, tako je i film postajao sve bolji i bolji. Sve dok nismo ušli u poslednjih pola sata, kada sve počinje da ide nizbrdo.
Ali ako se Aflek glumac i mogao tolerisati zbog drugih filmskih ili glumačkih kvaliteta u ’’Argu’’, onda se razni istorijski falsifikati i narativni sunovrat koji se dešava u poslednjih 20-ak minuta filma nikako ne mogu oprostiti. Pored toga što se na kraju filma jedna ozbiljna ili makar dostojanstveno započeta priča završava tipično holivudskom jurnjavom po aerodromskoj pisti i raspletom u kojem razni narativni tokovi kulminiraju baš u isto vreme, u istoj sekundi, količina nepreciznosti i izmišljotina postaje nepodnošljiva, a ni način na koji su sami Iranci prikazani ne doprinosi boljem utisku.
Istorijske činjenice nam danas kažu da ta jurnjava po pisti nije ni postojala, da se nisu svi Amerikanci krili kod Kanađana, da su i Novozelanđani i Britanci imali svoju bitnu ulogu u misiji spasavanja (zato su Britanci posebno ljuti na Afleka, jer se jednog trenutka u filmu tvrdi da su Englezi odbili da pomognu odbeglima), da drama oko avionskih karata nije ni postojala, ali sve to i ne bi bilo toliko bitno samo da je film zadržao onaj isti ton i ritam koji ga je činio toliko uzbudljivim i uverljivim u prvih stotinak minuta projekcije.
Ta finalna neodgovornost i proizvoljnost Bena reditelja, kao i neuverljivost Bena glumca, ozbiljno narušavaju izglede da ’’Argo’’ na kraju dobije i neko od pomenutih filmskih priznanja. Ili je stvar možda upravo obrnuta.
Ja: ***