U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću u Hagu, svedok odbrane Obren Marković izjavio da su paravojne snage iz Srbije iskoristile "anarhiju" u Brčkom u proleće 1992.
Karadžić (67), u to vreme lider bosanskih Srba, optužen je za progon Muslimana i Hrvata širom BiH.
Po optužnici, srpske snage su u Brčkom zločinima proterale nesrpsko stanovništvo. Marković, tadašnji član srpskog kriznog štaba, negirao je da su muslimanski i hrvatski civili bili proterivani. Kao i prethodni Karadžićevi svedoci, za sukobe u Brčkom okrivio je muslimanske i hrvatske paravojske.
Marković je tvrdio da su "kriminalci i paravojne formacije" iz Srbije "preuzeli kontrolu nad centralnim gradskim područjem" usled "anarhije" i bezvlašća po izbijanju rata. Paravojske je u leto 1992. oterala specijalna jedinica policije RS, koja je došla na zahtev lokalne vlasti.
Predočivši dokumente srpske strane, tužioci su, u unakrsnom ispitivanju, tvrdili da su paravojske u Brčko došle na poziv kriznog štaba i da su sarađivale sa JNA. Svedok je odgovorio da za to "ne zna". Potvrdio je da su paravojske "pljačkale narod, obijale stanove i otimale vozila".
Na pitanje da li je čuo za zločine u logoru Luka, gde su Muslimani i Hrvati od maja do jula 1992. "pritvarani, zlostavljani, silovani, a mnogi i ubijeni", Marković je odgovorio: "Mi smo to čuli... pričalo se po gradu, ali od nas niko to zvanično nije znao".
Rekao je da je čuo da je Rajko Ćešić koji je bio pripadnik policije, činio zločine u Luci.
Ćešića je Tribunal osudio na 18 godina zatvora pošto je priznao da je u Luci ubio 10 pritvorenika.
Marković je potvrdio da su pre rata muslimani bili većina stanovništva Brčkog, a posle rata je većina bila srpska. Napomenuo je, međutim, da su Muslimani i dalje u većini u brčanskoj opštini.
Svedok je prihvatio da je Brčko bio od strateške važnosti za bosanske Srbe zato što je "u interesu srpskog naroda bilo da se povežu Krajine i Srbija".
Bivši sudija Vojnog suda u Bijeljni Savo Bojanović svedočio je, zatim, da je taj sud radio po zakonu, bez uticaja vojnih i civilnih vlasti, a svi optuženi su, po tom svedoku, imali isti tretman.
Bojanović je izjavio da je sudio i Srbima koji su počinili krivična dela protiv nesrba i da je vodio istragu takvih slučajeva. Naveo je primer ubistva dvojice zarobljenika u Bijeljini februara 1993. koje su počinili pripadnici Vojske RS i silovanja dve Muslimanke za koje su bila optužena dvojica Srba.
Karadžić je u sudnici prikazao više presuda Vojnog suda u Bijeljini kojima su srpski počinioci bili osuđeni, uglavnom zbog krađa, na uslovne kazne zatvora.
Tužiteljka En Saderlend (Ann Sutherland) svedoku je predočila da je pustio iz pritvora dvojicu Srba, osumnjičene za silovanje Muslimanki, kao i za jedno ubistvo.
Bojanović je to potvrdio, naglasivši da puštanje iz pritvora ne znači da su osumnjičeni bili i oslobođeni odgovornosti. Upitan da li je znao da je jedan počinilac osuđen tek 2009. godine, a drugi oslobođen, odgovorio je da to nije znao.
Osvrćući se na ubistvo muslimanskih zarobljenika u Bijeljini, tužiteljka je sugerisala da je Bojanović, kao istražni sudija, lako mogao utvrditi identitet počinilaca, ali je on poternicu raspisao za "nepoznatim počiniocima" iz redova VRS.
"Ne traži počinioce sud, nego organi gonjenja. Mi smo raspisali poternicu", odgovorio je svedok, dodavši da je posle uviđaja predmet predao tužilaštvu i o zločinu obavestio Međunarodni Crveni krst.
Na konstataciju zastupnice optužbe da je vojni sud u Bijeljini sudio pripadnicima VRS većinom zbog krađa, a ni u jednom slučaju zbog ratnih zločina, Bojanović je uzvratio da "sud ne pokreće postupak, nego tužilaštvo".
Karadžićev novi svedok Milivoje Kićanović će iskaz nastaviti sutra.
Bivši predsednik RS optužen je i za genocid u Srebrenici; terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje za taoce pripadnika mirovnih snaga UN, 1992-95. godine.
(Beta, foto: printscreen: ICTY)
Po optužnici, srpske snage su u Brčkom zločinima proterale nesrpsko stanovništvo. Marković, tadašnji član srpskog kriznog štaba, negirao je da su muslimanski i hrvatski civili bili proterivani. Kao i prethodni Karadžićevi svedoci, za sukobe u Brčkom okrivio je muslimanske i hrvatske paravojske.
Marković je tvrdio da su "kriminalci i paravojne formacije" iz Srbije "preuzeli kontrolu nad centralnim gradskim područjem" usled "anarhije" i bezvlašća po izbijanju rata. Paravojske je u leto 1992. oterala specijalna jedinica policije RS, koja je došla na zahtev lokalne vlasti.
Predočivši dokumente srpske strane, tužioci su, u unakrsnom ispitivanju, tvrdili da su paravojske u Brčko došle na poziv kriznog štaba i da su sarađivale sa JNA. Svedok je odgovorio da za to "ne zna". Potvrdio je da su paravojske "pljačkale narod, obijale stanove i otimale vozila".
Na pitanje da li je čuo za zločine u logoru Luka, gde su Muslimani i Hrvati od maja do jula 1992. "pritvarani, zlostavljani, silovani, a mnogi i ubijeni", Marković je odgovorio: "Mi smo to čuli... pričalo se po gradu, ali od nas niko to zvanično nije znao".
Rekao je da je čuo da je Rajko Ćešić koji je bio pripadnik policije, činio zločine u Luci.
Ćešića je Tribunal osudio na 18 godina zatvora pošto je priznao da je u Luci ubio 10 pritvorenika.
Marković je potvrdio da su pre rata muslimani bili većina stanovništva Brčkog, a posle rata je većina bila srpska. Napomenuo je, međutim, da su Muslimani i dalje u većini u brčanskoj opštini.
Svedok je prihvatio da je Brčko bio od strateške važnosti za bosanske Srbe zato što je "u interesu srpskog naroda bilo da se povežu Krajine i Srbija".
Bivši sudija Vojnog suda u Bijeljni Savo Bojanović svedočio je, zatim, da je taj sud radio po zakonu, bez uticaja vojnih i civilnih vlasti, a svi optuženi su, po tom svedoku, imali isti tretman.
Bojanović je izjavio da je sudio i Srbima koji su počinili krivična dela protiv nesrba i da je vodio istragu takvih slučajeva. Naveo je primer ubistva dvojice zarobljenika u Bijeljini februara 1993. koje su počinili pripadnici Vojske RS i silovanja dve Muslimanke za koje su bila optužena dvojica Srba.
Karadžić je u sudnici prikazao više presuda Vojnog suda u Bijeljini kojima su srpski počinioci bili osuđeni, uglavnom zbog krađa, na uslovne kazne zatvora.
Tužiteljka En Saderlend (Ann Sutherland) svedoku je predočila da je pustio iz pritvora dvojicu Srba, osumnjičene za silovanje Muslimanki, kao i za jedno ubistvo.
Bojanović je to potvrdio, naglasivši da puštanje iz pritvora ne znači da su osumnjičeni bili i oslobođeni odgovornosti. Upitan da li je znao da je jedan počinilac osuđen tek 2009. godine, a drugi oslobođen, odgovorio je da to nije znao.
Osvrćući se na ubistvo muslimanskih zarobljenika u Bijeljini, tužiteljka je sugerisala da je Bojanović, kao istražni sudija, lako mogao utvrditi identitet počinilaca, ali je on poternicu raspisao za "nepoznatim počiniocima" iz redova VRS.
"Ne traži počinioce sud, nego organi gonjenja. Mi smo raspisali poternicu", odgovorio je svedok, dodavši da je posle uviđaja predmet predao tužilaštvu i o zločinu obavestio Međunarodni Crveni krst.
Na konstataciju zastupnice optužbe da je vojni sud u Bijeljini sudio pripadnicima VRS većinom zbog krađa, a ni u jednom slučaju zbog ratnih zločina, Bojanović je uzvratio da "sud ne pokreće postupak, nego tužilaštvo".
Karadžićev novi svedok Milivoje Kićanović će iskaz nastaviti sutra.
Bivši predsednik RS optužen je i za genocid u Srebrenici; terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje za taoce pripadnika mirovnih snaga UN, 1992-95. godine.
(Beta, foto: printscreen: ICTY)
