Imao sam ideju da napišem tekst u povodu 51-og rođendana jednog od mojih najdražih igrača, ali završila se ABA liga pa smo morali da sačekamo sedam dana. Evo ga sada. Jedan od 50 najboljih NBA igrača svih vremena. Član Kuće slavnih. Najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji NBA. Čovjek koji je 19 godina igrao za jedan tim - Utah Jazz.
"Kako ovaj uopšte igra?", bilo je najčešće pitanje koje ste mogli čuti za Stocktona. Visina možda 183cm, dok je težina uglavnom bila do 80 kilograma. Odraz? Nepostojeći. Snaga? Koliko je može imati bijelac pomenutih dimenzija, koji svaku noć igra protiv nekih od najboljih atleta koje je svijet vidio. Ipak, John Stockton će u istoriji ostati upamćen kao vjerovatno najbolji čisti playmaker kojeg je košarka ikada imala.
Ne vjerujem da ću ikada voliti jedan košarkaški tim koliko sam volio ta izdanja Utah Jazza. Surovi profesionalci predvođeni beskompromisnim trenerom, koji su iz noći u noć odrađivali posao na najboljem mogućem nivou. Utah nisu zanimala priznanja navijača, stručnjaka, prostor u medijima. Nije ih bilo briga šta ko kaže. Kratki šorcevi, čudne frizure, nepostojanje tetovaža, savršene kretnje, blokovi, precizan šut, napadi iz udžbenika. Igrali su košarku onako kako sam ja, balavac zamišljao da košarka treba da se igra.
Nakon što sam odgledao njihovu prvu utakmicu Lakersi, Boston, Detroit, sve je palo u drugi plan. Magic, Thomas, Jordan, Bird me više nisu toliko zanimali. Mučio sam se da saznam šta rade Stockton, Karl i Jeff Malone. I danas se uvijek nasmijem kada "stručnjaci" kažu da se u NBA ne igra ozbiljno do playoffa. Tu su mi uvijek pred očima igrači Utaha koji su kidali, ali doslovno kidali svaki napad i svaku odbranu u svakoj utakmici. "Stručnjaci" njih valjda nisu gledali kada su formirali svoje "mišljenje". Centar svega je bio John Stockton.
Svojevremeno je pokojni vlasnik Jazza Larry Miller nakon jedne utakmice ušao u svlačionicu i rekao Stocktonu "Večeras sam vidio nešto što sam milsio da nikada neću vidjeti u životu. Vidio sam kako zabušavaš u jednoj akciji". Stockton je pocrvenio kao limenka Coca-Cole i kroz stisnute zube procijedio... "Ja nikada u svom životu nisam zabušavao", "Mislio sam da će me udariti na licu mjesta", kazao je Miller.
Koliko znate javnih ličnosti koje slava apsolutno ne zanima? Koji samo žele da urade svoj posao najbolje što mogu i da ih se ostavi na miru.
Od košarkaša ja znam samo za dvojicu. John Stockton i Moses Malone.
Moses je uglavnom ručao okrenut prema zidu i sam, ali zato što je bio neuki mladić sa sela koji je imao strašnih problema sa izražavanjem u javnosti pa se sakrivao u svakom trenutku od novinara.
Stocka sa druge strane slava, reklame, popularnost apsolutno nisu dodirivali. Snimanja reklamnih kampanja je odbijao jer su mu u tom terminu recimo djeca igrala fudbalsku utakmicu. Gostovanja u talk show emisijama su se poklapala sa porodičnom večerom. To su bili njegovi prioriteti, kao i kod većine običnih ljudi. Menadžera nikada nije imao. Za 19 godina u ligi sam je ispregovarao svaki svoj ugovor. Agent, PR, lični asistent, portparol, pratnja od 10 ljudi? Ma zaboravite. Toga nije bilo ni u tragovima. Frizura "Princ Valijant" se godinama nije promjenila, ultra kratki šorc koji je jedino on nosio u ligi u jednom trenutku je do kraja karijere bio tu. Autograme nije djelio. Bombastičnih izjava u novinama nikada nije bilo. Intervjui su mu bili najdosadniji mogući, ne zato što nije imao šta da kaže nego zato što nije želio da gubi vrijeme na novinare. Tekstove o neshvaćenosti, teškom odrastanju ili životnu priču iz njegovih usta nikada nećete čuti, jer se Stockton novinarima nikada nije povjeravao.
Do savršenstva je doveo sposobnost da suhoparnim i kratkim rečenicama okupljene predstavnike medija uspava i natjera na brzo povlačenje. Kada su ga pitali šta mu je bio najdraži trenutak iz boravka sa Dream Teamom u Barceloni, Stockton je odgovorio: "Jedna djevojka me je na ulici zamolila da je slikam sa Charlesom Barkleyem. Mislila je da sam neki turista".
Stockton je oduvijek želio da živi život normalnog, običnog čovjeka i to mu je polazilo za rukom. Njegov otac Jack u rodnom Spokeanu već decenijama drži tavernu u kojoj nema nijedne sinove slike. Tata je svojevremeno, na pitanje zašto, odgovorio: "Kada John otvori svoj restoran onda može da kači svoje slike".
Mlađi čitaoci kolumne treba da upamte: John Stockton je bio tata i mama playmakerske pozicije. Organizator igre iz udžbenika. Idola nije imao jer niko prije njega nije ličio na njega. Sam je iskovao svoj put. Zbog njega danas imam ozbiljan problem da gledam većinu playmakera. Jednostavno nisu Stockton. Kada sjediš na kauču, gledaš utakmicu i zamisliš gdje bi lopta trebala da dođe, ona je tu jer je Stockton vidio sve na terenu tri koraka unaprijed. Njegovu kombinaciju pregleda igre, preciznosti, izdržljivosti, kontrole lopte i dodavanja uvijek u pravo vrijeme na pravo mjesto, u današnjoj NBA nema niko. Ne vjerujem da ću ikada voliti jedan košarkaški tim koliko sam volio ta izdanja Utah Jazza. Surovi profesionalci predvođeni beskompromisnim trenerom, koji su iz noći u noć odrađivali posao na najboljem mogućem nivou. Utah nisu zanimala priznanja navijača, stručnjaka, prostor u medijima. Nije ih bilo briga šta ko kaže. Kratki šorcevi, čudne frizure, nepostojanje tetovaža, savršene kretnje, blokovi, precizan šut, napadi iz udžbenika. Igrali su košarku onako kako sam ja, balavac zamišljao da košarka treba da se igra.
Nakon što sam odgledao njihovu prvu utakmicu Lakersi, Boston, Detroit, sve je palo u drugi plan. Magic, Thomas, Jordan, Bird me više nisu toliko zanimali. Mučio sam se da saznam šta rade Stockton, Karl i Jeff Malone. I danas se uvijek nasmijem kada "stručnjaci" kažu da se u NBA ne igra ozbiljno do playoffa. Tu su mi uvijek pred očima igrači Utaha koji su kidali, ali doslovno kidali svaki napad i svaku odbranu u svakoj utakmici. "Stručnjaci" njih valjda nisu gledali kada su formirali svoje "mišljenje". Centar svega je bio John Stockton.
Svojevremeno je pokojni vlasnik Jazza Larry Miller nakon jedne utakmice ušao u svlačionicu i rekao Stocktonu "Večeras sam vidio nešto što sam milsio da nikada neću vidjeti u životu. Vidio sam kako zabušavaš u jednoj akciji". Stockton je pocrvenio kao limenka Coca-Cole i kroz stisnute zube procijedio... "Ja nikada u svom životu nisam zabušavao", "Mislio sam da će me udariti na licu mjesta", kazao je Miller.
Koliko znate javnih ličnosti koje slava apsolutno ne zanima? Koji samo žele da urade svoj posao najbolje što mogu i da ih se ostavi na miru.
Od košarkaša ja znam samo za dvojicu. John Stockton i Moses Malone.
Moses je uglavnom ručao okrenut prema zidu i sam, ali zato što je bio neuki mladić sa sela koji je imao strašnih problema sa izražavanjem u javnosti pa se sakrivao u svakom trenutku od novinara.
Stocka sa druge strane slava, reklame, popularnost apsolutno nisu dodirivali. Snimanja reklamnih kampanja je odbijao jer su mu u tom terminu recimo djeca igrala fudbalsku utakmicu. Gostovanja u talk show emisijama su se poklapala sa porodičnom večerom. To su bili njegovi prioriteti, kao i kod većine običnih ljudi. Menadžera nikada nije imao. Za 19 godina u ligi sam je ispregovarao svaki svoj ugovor. Agent, PR, lični asistent, portparol, pratnja od 10 ljudi? Ma zaboravite. Toga nije bilo ni u tragovima. Frizura "Princ Valijant" se godinama nije promjenila, ultra kratki šorc koji je jedino on nosio u ligi u jednom trenutku je do kraja karijere bio tu. Autograme nije djelio. Bombastičnih izjava u novinama nikada nije bilo. Intervjui su mu bili najdosadniji mogući, ne zato što nije imao šta da kaže nego zato što nije želio da gubi vrijeme na novinare. Tekstove o neshvaćenosti, teškom odrastanju ili životnu priču iz njegovih usta nikada nećete čuti, jer se Stockton novinarima nikada nije povjeravao.
Do savršenstva je doveo sposobnost da suhoparnim i kratkim rečenicama okupljene predstavnike medija uspava i natjera na brzo povlačenje. Kada su ga pitali šta mu je bio najdraži trenutak iz boravka sa Dream Teamom u Barceloni, Stockton je odgovorio: "Jedna djevojka me je na ulici zamolila da je slikam sa Charlesom Barkleyem. Mislila je da sam neki turista".
Stockton je oduvijek želio da živi život normalnog, običnog čovjeka i to mu je polazilo za rukom. Njegov otac Jack u rodnom Spokeanu već decenijama drži tavernu u kojoj nema nijedne sinove slike. Tata je svojevremeno, na pitanje zašto, odgovorio: "Kada John otvori svoj restoran onda može da kači svoje slike".
Pravi se čudo od toga da 206cm visoki i 125kg teški LeBron James šutira 55% iz igre. John Stockton je u 34-oj godini šutirao 55% iz igre sa 180cm i u trenutku kada je vjerovatno bio sporiji i fizički inferiorniji od svakog startnog playa u ligi. John Stockton je dragi moji u karijeri šutirao 51,5% iz igre, za 19 godina u ligi!! Kobe Bryant nikada, ni u jednoj sezoni nije imao 50% šuta iz igre.
Bio je doktor pick 'n' roll igre u trenutku kada je ona bila novitet u ligi. Treneri Utaha su često pričali kako je Stockton nakon drafta došao i uzeo gotovo sve VHS snimke utakmica Jazza koje se bile na raspolaganju i zatim na prvi trening kamp došao potpuno spreman. Znao je sve kretnje u napadu svih igrača i svaku defanzivnu postavku. To je bila 1984. godina i skauting je uglavnom bio termin sa druge planete. Stockton je trebalo da bude rezervni play iza All Star igrača Ricky Greena.
"Tokom čitave prve sezone očekivao sam da me otpuste. Zato sam i došao tako spreman. Za mene nije bilo opuštanja. Mislim da sam bio igrač koji je potrošio najmanje novca u jednoj sezoni ikada. Iznajmio sam najjeftiniji mogući stan. Ništa u njemu nisam kupio. Čak ni grijanje nisam palio", u šali se prisjeća Stockton.
Kada je jedan od najboljih šutera lige Jeff Malone došao u Utah, Stockton ga je odvojio u stranu i razgovarao sa njim nekih 20-ak minuta o tome gdje najviše voli da dobije loptu, koje su mu omiljene pozicije na terenu... rezultat razgovora? "Nikada nisam dobio loš pas od Stocktona. Kunem se. Nikada mi nije bacio loptu iza leđa, u noge, ispred mene. Svako dodavanje je bilo tačno u ruke i ja sam samo trebao da šutnem." Njegove oči su vidjele saigrača tamo gdje ga niko drugi nije vidio.
Stockton je u ligu donio dva poteza koji su kasnije kopirali playmakeri kao Steve Nash ili Jason Kidd. Prvi je bio kada uđe u reket i ne sviđa mu što vidi, Stockton nikada nije gubio dribling nego bi otišao pod tablu i zatim se okrenuo licem ka terenu. Kompletna odbrana gleda u njeqa a on ispod table dijeli asistencije saigračima koji natrčavaju sa linije za tri poena (Ovo su Kidd i posebno Steve Nash koristili u svakom mogućem trenutku). Drugi potez je bila trojka iz prevođenja lopte, po sistemu "sada smo primili koš, protivnički navijači su u transu, bek koji me čuva se povlači par koraka unazad i ja ću da mu zveknem trojku u lice u trećoj sekundi napada i utišam dvoranu". Prošlo mu je barem 200 puta u karijeri.
Od predispozicija, ako o njima uopšte možemo govoriti, Stockton je imao urođenu izdržljivost i ogromne šake sa prstima dužine E.T-ija (Stocktonove šake su veće i od Rondovih ali ga to nije spriječavalo da bude izuzetan šuter i bio je jedan od rijetkih koji je iz udvajanja mogao da doda loptu jednom rukom). Kada je pozvan na pripreme američke reprezentacije pred OI u Los Angelesu 1984. godine, Stocktonu je nakon dvosatnog kondicionog treninga kod Bobby Knighta i pet minuta odmora izmjeren puls 41!! Mjerili su odmah nakon toga u čudu još tri puta i rezultat je bio isti. Kasnije tokom pregleda u Utahu njegov puls je u stanju mirovanja iznosio 35 otkucaja u minuti (prosječan muškarac u kondiciji ima oko 70-75 otkucaja). Doktori Jazza ustanovili su da bi Stockton sa svojim nalazima mogao da smjesta uđe u Spejs Šatl i putuje u svemir. "On se nikada ne znoji", kazao je svojevremeno još jedan fanatik fizičke pripreme Karl Malone, "u zadnjoj minuti playoff utakmice izgleda kao da je stigao na ručak nakon šetnje".
Stockton tokom čitave karijere nije znao za slobodno ljeto. Svake godine ritual je bio isti. Tokom jula je trenirao dva sata dnevno, u avgustu je to išlo na pet sati svaki dan. Treba li da napominjem da je omaleni, mršavi bijelac za 19 godina u ligi propustio 22 utakmice od mogućih 1526, od čega 18 u jednoj sezoni zbog povrede koljena koja mu je i jedina ozbiljna povreda u karijeri. Dakle Stock je u 18 sezona van terena bio samo četiri meča, a ko je gledao njegove mečeve zna da nikada nije bježao od bilo kakvog kontakta i čvrste igre (uostalom Barkley kaže da niko u ligi nije pravio prljavije blokove od Stocktona). Nenormalno je da jedan playmaker traje tako dugo. Nenormalno, ali nije slučajno. Čak i na prvoj godini fakulteta Gonzaga (koji je godinama bio poznat isključivo po tome što je Stockton tamo igrao) on je svaki petak veče kada nije bilo utakmica, umjesto u nekom provodu sa drugovima, koristio da sam šutira u dvorani. Kada ga je prijatelj pitao zašto toliko trenira, zašto se malo ne opusti sa društvom, Stockton je potpuno ozbiljan odgovorio: "Znam da imam možda jednu šansu da zaigram u NBA i želim da je dočekam potpuno spreman."
Najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji NBA je čovjek koji nikada u karijeri nije pogledao statistiku ni na poluvremenu ni na kraju utakmice i ovo je podatak koji je vlasnik Jazza Larry Miller uvijek isticao: "Njega je samo zanimalo jesmo li dobili ili izgubili utakmicu. Poeni, asistencije bilo šta drugo mu apsolutno nije bilo bitno. Nikada nisam vidio takvog igrača."
Stocktonov rekord po asistencijama će teško neko oboriti u dogledno vrijeme. Pogledajte koliko traju Jason Kidd ili Steve Nash, a opet nisu ni blizu da ugroze Johna na prvom mjestu. Pogledajte koliko statističari u Bostonu ili svojevremeno New Orleansu, a danas Clippersima vještački napumpavaju broj asistencija Ronda i Chrisa Paula i opet uzalud (lopta promjeni četiri ruke, dođe do Davida Westa koji dribla pet puta, šutne i pogodi kad ono asistencija Chris Paul). Stocktonove asistencije nikada nisu bile za publiku ili neko glumatanje, one su prije svega bile svrsishodne. Niko nije znao baciti bolji pas od parket nego Stockton i to sa tri četvrtine terena, opet on je to radio samo kada je situacija nalagala. Maloneu je znao baciti pas sa desne strane terena na lijevu od tablu ali zato što je to bio najbolji način da on dobije loptu. "Često sam ga uzimao zdravo za gotovo jer sam znao da ću od njega dobiti idealne pasove svaku utakmicu. On me je uvijek činio boljim. Niko mu ništa nije poklonio. Sve je zaradio sam", kaže čovjek koji će vječno biti povezan sa njim, Karl Malone.
Kada je oborio rekord Magica Johnsona, Stockton nije želio da se utakmica zaustavi kako bi mu ukazali čast. Navijači su priredili ovacije, on je kratko mahnuo rukom i tekma se nastavila. Kada je njegov dres podignut pod svod Delta Centra, Stockton je u mikrofon rekao "Hvala vam svima... hvala vam puno" i to je bio kraj izlaganja. Gotovo da mu je bilo neprijatno i pored osmijeha na licu. U suštini jedini put kojeg se mogu sjetiti da je John pokazao emocije na terenu, jeste ona čuvena trojka preko Barkleya '97 za pobjedu Utaha i plasman u prvo NBA finale. Tada je skočio par puta i zatim se zagrlio sa Maloneom, Hornacekom I Sloanom. Nekoliko trenutaka radosti i to je bilo to. Treba i sutra raditi posao.
Do titule, kao i mnogi veliki igrači iz te generacije, nije mogao preko Jordana, mada će Phil Jackson i danas reći da je Utah bila najteži protivnik Bullsima u svim finalima. Opet, da li zaista možemo igrače kao što su bili Barkley, Ewing, Stockton ili Malone rangirati samo na osnovu osvajanja ili neosvajanja titule. Mislim da bi to bila uvreda za njihovu nesumnjivu izuzetnost, koju su prikazivali u svakoj utakmici tolike godine. Uostalom, dajte mi njihove karijere svaki put prije nekih "rođenih pobjednika" i osvajača titula".
John Wooden, jedan od najvećih trenera svih vremena i tvoraca moderne košarke je svojevremeno izjavio: "Od svih igrača jedino bih uvijek platio kartu da gledam John Stocktona". Sretan rođendan, profesore košarke...
(foto: Guliver/Getty Images)