Najbolji grčki košarkaš svih vremena. Bolji i od Galisa. Jedan od rijetkih na evropskim parketima koji utiče na ishod utakmice, bez da ubaci ijedan poen. Van terena povučen, gotovo stidljiv tip, koji kao da i danas ne može da se navikne na ulogu zvijezde. Ovo je priča o Dimitrisu Dijamantidisu.
Koliko smo puta vidjeli scenu iz Blaugrane prošlog petka? Utakmica se rješava... Dijamantidis uzme loptu, dribla, dribla, napravi korak unazad i šutne trojku koju pogodi. Kada se meč odlučuje Dimitris je možda i najbolji evropski igrač. Ne samo zbog šuta i dovoljno hrabrosti da preuzme odgovornost, nego zbog izuzetne sposobnosti da uradi pravu stvar u pravom trenutku. Skok u napadu, ukradena lopta, blokada, asistencija. Bilo šta što donosi prevagu, Dijamantidis to nekako napravi.
Otkrio ga je Dragan Šakota, tada trener Iraklisa. Iraklis je većinu novca pred sezonu potrošio na provjerene Amerikance. Tih godina Byron Dinkins je terorisao grčku ligu svojim nevjerovatnim šutom, dok je drugi Amerikanac Iraklisa bio Buck Johnson, koji je imao iza sebe sedam NBA sezona i univerzalnu igru na obje strane terena. Iraklisu su trebali mladi, jeftini igrači i zbog toga je u predsezoni organizovan kamp za talentovane juniore. U Grčkoj kažu da 80% talentovanih igrača dolazi sa sjevera zemlje. Odatle je, tačnije iz Kastorije, došao i Dijamantidis.
"Igrao je u malom lokalnom klubu do tog kampa. Na njega mi je par dana ranije pažnju skrenuo moj pomoćnik Kostas Pilafidis. Na terenu se na prvi pogled nije razlikovao od hiljada klinaca kakvi se pojavljuju na raznim kampovima, osim jedne stvari koju sam ubrzo primjetio. Imao je nevjerovatan tajming. Gdje god da se odbije lopta, on je bio tu. Podsjećao me je po pokretima na Juru Zdovca. Odmah smo ga potpisali", prisjeća se Šakota.
Kastorija je pitoreskno mjesto, svjetski poznato po vrhunskim bundama i divnom jezeru, gdje je mladi Dijamantidis provodio većinu slobodnog vremena. U Dimitrisu treneri grčkih kadetskih i juniorskih reprezentacija nisu vidjeli neku perspektivu, tako da je na veliku scenu zakoračio relativno kasno.
"Od 14-te do 16-te godine bio sam vrlo slab fizički. Posjedovao sam određeni talenat ali trebalo mi je neko vrijeme da mi se tijelo popuni i da mogu da izdržim kontakt na pravi način. Možda je i to razlog zašto sam kasnije stupio na scenu", kaže Diamatidis u jednom od svojih dužih izlaganja pred novinarima.
Nije da je to kasnije stupanje na scenu posebno pogađalo Micosa: "Imao je neku mirnoću, možda više stidljivost u tim godinama. Nije bio željan postizanja koševa, kao neki drugi mladi igrači. Instinkt da napravi pravu stvar u igri mu je bio izuzetan, posebno u odbrani. Mislim i da nije napravio ovakvu karijeru, da bi vodio gotovo isti život u svojoj Kastoriji na jezeru i bio potpuno sretan i miran", kaže Dragan Šakota.
Ono što uglavnom treneri ističu kada pomenu Dijamantidisa, jeste osjećaj za blokade, kakav je kod beka u Evropi teško naći. Dimitrisov NBA pandan u tom segmentu je Dwyane Wade. Ubrzo su na svojoj koži to iskusili igrači Iraklisa, kojima je Micos udarao blokade iz nemogućih uglova. Dijamantidis je na treninzima išao protiv tadašnjeg reprezentativca Njemačke Marka Pešića. Pešić je od Adidasa redovno dobijao najnoviju opremu (Adidas vodi računa o svojim klijentima, posebno ako su reprezentativci Njemačke) i nakon nekog vremena počeo da nudi Dijamantidisu najnovije iz asortimana ponude majica i šorceva, a da ovaj zauzvrat prestane da mu udara banane na svakom treningu. Otkrio ga je Dragan Šakota, tada trener Iraklisa. Iraklis je većinu novca pred sezonu potrošio na provjerene Amerikance. Tih godina Byron Dinkins je terorisao grčku ligu svojim nevjerovatnim šutom, dok je drugi Amerikanac Iraklisa bio Buck Johnson, koji je imao iza sebe sedam NBA sezona i univerzalnu igru na obje strane terena. Iraklisu su trebali mladi, jeftini igrači i zbog toga je u predsezoni organizovan kamp za talentovane juniore. U Grčkoj kažu da 80% talentovanih igrača dolazi sa sjevera zemlje. Odatle je, tačnije iz Kastorije, došao i Dijamantidis.
"Igrao je u malom lokalnom klubu do tog kampa. Na njega mi je par dana ranije pažnju skrenuo moj pomoćnik Kostas Pilafidis. Na terenu se na prvi pogled nije razlikovao od hiljada klinaca kakvi se pojavljuju na raznim kampovima, osim jedne stvari koju sam ubrzo primjetio. Imao je nevjerovatan tajming. Gdje god da se odbije lopta, on je bio tu. Podsjećao me je po pokretima na Juru Zdovca. Odmah smo ga potpisali", prisjeća se Šakota.
Kastorija je pitoreskno mjesto, svjetski poznato po vrhunskim bundama i divnom jezeru, gdje je mladi Dijamantidis provodio većinu slobodnog vremena. U Dimitrisu treneri grčkih kadetskih i juniorskih reprezentacija nisu vidjeli neku perspektivu, tako da je na veliku scenu zakoračio relativno kasno.
"Od 14-te do 16-te godine bio sam vrlo slab fizički. Posjedovao sam određeni talenat ali trebalo mi je neko vrijeme da mi se tijelo popuni i da mogu da izdržim kontakt na pravi način. Možda je i to razlog zašto sam kasnije stupio na scenu", kaže Diamatidis u jednom od svojih dužih izlaganja pred novinarima.
Nije da je to kasnije stupanje na scenu posebno pogađalo Micosa: "Imao je neku mirnoću, možda više stidljivost u tim godinama. Nije bio željan postizanja koševa, kao neki drugi mladi igrači. Instinkt da napravi pravu stvar u igri mu je bio izuzetan, posebno u odbrani. Mislim i da nije napravio ovakvu karijeru, da bi vodio gotovo isti život u svojoj Kastoriji na jezeru i bio potpuno sretan i miran", kaže Dragan Šakota.
Iraklis je u svojim redovima imao još dva talentovana igrača sličnih godina, centra Lazarosa Papadopulosa (također rođen 1980) i beka šutera Nikosa Hatzivrettasa (1977) i to je trebalo da bude zalog za budućnost solunskog tima.
Otkako je zakoračio u seniorsku košarku Dijamantidis je pokazao Pippenovsku ili Rodmanovsku sposobnost da utiče na igru bez da ubaci ijedan poen. Na terenu ga je držala odbrana. Ono što ima jedva jedan procenat mladih igrača, Dimitris je imao od prvog dana - nestvarno dobru igru u odbrani. Napad ga nije posebno zanimao. Raspon ruku od 211 cm je činio da Dijamantidis krade lopte i lupa banane svim igračima na terenu.
Pojavljivao se u trenutku kada je to bilo potpuno neočekivano i u odbrani pravio poteze koji su mijenjali tok utakmice. Koliko znate bekova u Evropi koji svojom odbranom u zadnja tri minuta mogu da vam direktno donesu pobjedu u jednoj utakmici? Osim Diamantidisa teško se sjetiti bilo koga drugog. Da se popravim... koliko znate bekova u Evropi koji su bili najbolji blokeri svog tima u jednoj sezoni? Diamatidis je to uradio u tada izuzetno jakoj grčkoj ligi, noseći dres Iraklisa i Panatinaikosa.
Nakon MVP kampanje u sezoni 2003-04 mlada zvijezda Iraklisa trebalo je da potpiše ugovor sa Olimpijakosom, ali ga je u posljednji trenutak put skrenuo kao Panatinaikosu i najtrofejnijem evropskom treneru Željku Obradoviću, koji je tražio svježu krv u timu nakon odlaska Dejana Bodiroge. Tako se formirala najuspješnija veza igrač - trener u evropskoj košarci u proteklih deset godina. Zajedno su osvojili tri Eurolige, sedam titula prvaka Grčke i sedam titula grčkog kupa.
Dijmantidisa su u Panatinaikosu gotovo tjerali da šutira ili da nešto kaže. Nije bio vođa glasom ili potrošnjom lopti, ali je bio vođa na terenu. Njegova igra je bila glasnija od bilo koje izjave. Obradović ga je perfektno koristio. Na niskom postu Dimitris je kažnjavao uglavnom niže bekove, odlično vrtio pick 'n' roll i dijelio povratne lopte za otvorene šuteve. Kada je trebalo da ubaci koš radio je i to, iako čini se uvijek nevoljno. U svojih devet sezona u Euroligi Dimitris je samo dva puta ubacivao dvocifren broj poena u prosjeku.
Opet, njegova sposobnost da podigne nivo igre u važnim utakmicama je nešto što samo najbolji mogu. Nikada nije bio poznat kao odličan šuter, ali kada treba uvijek pogodi važnu trojku. U karijeri je na oko 75% realizacije slobodnih bacanja, a opet, možete li se sjetiti ijednog važnog bacanja koje je Dijamantidis promašio?
Legenda o Dijamantidisu je počela da se formira tokom EP 2005. godine. Čitav turnir Grčka je odigrala u nekom svom ritmu i na opšte iznenađenje osvojila trofej, drugi put u istoriji. Imali su dobar tim, ali daleko od toga da je izgledalo kako će otići do kraja. Srbija, Francuska, Španija, Rusija, Hrvatska, Litvanija. Svima su davane veće šanse nego reprezentaciji Grčke.
Nakon što su se ugurali u polufinale, djelovalo je da se njihov put tu i završava. Gubili su sedam razlike 45 sekundi do kraja meča sa Francuzima, a onda je uslijedio fantastičan preokret koji je začinio Dimitris Dijamantidis - trojkom koja je bacila u trans Grčku, za pobjedu 67:66. Nakon toga potpuno je nebitno bilo ko će doći u finalu, Janakisovu selekciju niko nije mogao da zaustavi. Fudbaleri evropski prvaci 2004, košarkaši godinu dana kasnije.
Na SP u Japanu 2006-te Grčka je u polufinalu natrčala na SAD, u čijem su sastavu bili Lebron, Wade, Paul, Howard, Carmelo. Djelovalo je da Amerikanci pobjeđuju, posebno nakon odličnog otvaranja utakmice, ali opet se ukazao Dijamantidis i napravio potez koji je promjenio tok utakmice. Chris Paul je ukrao jednu loptu i krenuo na, kako je izgledalo, lako polaganje. Pravo niotkuda se ukazao Dijamatidis i zaljepio njegovo polaganje za tablu. Do tada uplašeni Grci su se rastrčali po terenu i zatim održali košarkašku kliniku na temu korištenja pick 'n' roll igre u napadu.
Na klupskom planu smo gledali slične stvari. PAO je dominirao na svim frontovima, a Diamantidis je na terenu bio pokretač svega. Čovjek je čak šest puta, pet zaredom proglašen za najboljeg odbrambenog igrača Eurolige. PAO je sa njim osvojio 18 trofeja!!
Nikada ga niste mogli vidjeti kako nabija statistiku ili forsira šut, bez obzira kakva utakmica bila. Ako je saigrač sam, Dimitris mu daje loptu, drugačije ne može da bude.
Zvijezda nikada nije želio da bude, bez obzira koliko to grčki mediji tražili od njega. Jednostavno nije stvoren za takvo nešto. Njegove izjave su kao da ih emituje govorni automat. Kada ga vidite u odijelu, imate dojam da se guši. Njegovo prirodno okruženje je negdje daleko od mikrofona i kamera. NBA ga nikada nije zanimala iako je imao ponuda i fizički apsolutno ima sve potrebno da tamo igra. Jednostavno je zadovoljan onim što ima u Atini i ne traži ništa više.
Nakon prošle sezone i poraza na F4 od CSKA, te poraza u finalu plej-ofa od najvećeg rivala Olimpijakosa, koji je nakon 16 godina dočekao titulu državnog šampiona, činilo se da je to kraj jedne ere, koja je trajala zaista dugo. Posebno je tako izgledalo nakon što je klub napustio tvorac dinastije, trener sa najviše evropskih titula šampiona Željko Obradović. Slijedili su Batiste, Sato, Marić, Calathes, Perperoglu, Kaimakoglu, Vougioukas, Jasikevicius, Logan, pomoćnik Itoudis. U suštini svi osim Diamantidisa i Tsartsarisa.
Šansu na klupi je dobio čovjek izbezumljenog pogleda Argiris Pedoulakis i svi navijači su digli ruke od ove sezone. Ipak, Pedoulakis koji obožava košarku na 50 poena je nekako u hodu uspio da sklopi atletski izuzetno moćnu ekipu, sa letačima kao što su Gist i Lazme i snažnim bekovima kao Maciulis, Bramos i Banks.
Kada sam u nekoj od prethodnih kolumni analizirao ovosezonsku Euroligu namjerno sam preskočio Panatinaikos. Jednostavno nisam znao šta da napišem za bućkuriš od tima kakav je PAO bio u tom trenutku. Igrači su uglavnom dolazili i odlazili. Sada su defanzivna sila i atletski moćan tim, ono što Pedoulakis obožava (u napadu će već neko da postigne gol), te vrlo blizu da pred, ne treba sumnjati ludom publikom u Atini, cipeluju jednog od favorita, Barcelonu.
Pokretačka snaga je i dalje Diamantidis. Ako odvuče ovaj PAO na F4, to će biti samo još jedno poglavlje u sada već legendarnoj priči o momku koji je na temeljima onoga što je Galis započeo, izgradio toranj grčke košarke. Veliki su bili Galis, Janakis, Fasulas. Veliki su i Papalukas i Spanulis, ali niko od njih nije Diamantidis, niko od njih nije dobar kao Diamantidis. Bez njega se sve ove pobjede grčke reprezentacije i Panatinaikosa ne bi desile.
Pecanje u Kastoriji će izgleda i ove sezone morati da sačeka...
(foto: MN Press, Guliver/Getty Images/Julian Finney)